Bilo mi je izuzetno drago kada je uvaženi kolega Ivanović odlučio da odgovori na moj tekst. Polemika je žurnalistički fenomen koji ne samo da je u izumiranju, već je poput Tasmanijskog tigra, ili čak Jetija. Svi tvrde da su ih vidjeli, ponegdje su vidljivi i tragovi u snijegu, ali nemamo dokaza da postoje. Polemike su, uglavnom, žrtva skučenih uređivačkih politika koje se prilagođavaju oblikovanju svijesti glasača na način na koji to politički mentor zahtijeva ili namjerno potisnute na marginu da ih, na kraju, malo ko, ili baš niko ne pročita.
No, krenimo redom. Ivanović kaže da je “bi bilo logički neodrživo da napišem nešto tako - da jedan političar nikog i ništa nije iznevjerio!” Čudno, ali nigdje u svom tekstu ne mogu naći na tvrdnju da političar nikoga i ništa ne iznevjeruju. Naprotiv, to im ide u rok službe od kada je politika postala, što isto tako ne znači da njihova nevjerstva nemaju posljedice i da te posljedice neće biti ono što sam u svom odgovoru naveo. Isto je nejasno gdje je kolega Ivanović u mome tekstu pročitao tvrdnju da “ispada da je izborna pobjeda izvojevana na litijama, da su je izvojevali Srbi (koji će sada dobiti nogu) i da se onda izborna volja svodi na interes Crkve.” Takvo nešto ne ispada, jer nezadovoljstvo vladavinom DPS-a nije bilo isključivo nezadovoljstvo pravoslavnih vjernika. Da jeste, DPS bi odavno bi minorna strančica jer pravoslavni vjernici čine većinu stanovništva u Crnoj Gori.
Pogotovo se ne može govoriti o nezadovoljstvu Crkve, u ovom slučaju SPC, koja je, ne samo zbog toga što to proizlazi iz mog teksta, već jer je to istina, decentralizovana institucija čiji poglavar direktno radi na štetu eparhija čije sveštenstvo i vjernici ne dijele oduševljenje njegovim političkim mentorima, pa je tako radio i radi na štetu eparhija u Crnoj Gori i to, kako smo vidjeli, Abazovićevim rukama. Jer nekako je čudno da se u okvirima tendencije rušenja Zdravka Krivokapića nađe u istom rovu s Aleksandrom Rakovićem, Dragoslavom Bokanom, Vojislavom Šešeljem, Milomirom Marićem i drugim glasnogovornicima državno crkvenog tandema Vučić-Perić. Zanimljivo, Abazovića želite predstaviti kao protivnika miješanja crkve u politiku, a njemu je upravo pogodovala i pogoduje takva mješavina, ne u Podgorici, nego u Beogradu. Iako opravdano sumnjam da je odlučivanje političara Abazovića dobro za Crnu Goru, ono što nikako ne sumnjam je da se radi o više nego inteligentnoj osobi koja shvata o kakvom rasporedu snaga se radi. Isto kao što vrlo opravdano sumnjam da je razlog tog odlučivanja samo jedna od brojnih Krivokapićevih izjava koju kolega Ivanović navodi (Moj jedini politički cilj bila je promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti.), jer ona, ma kako bila nesmotrena, nije jedina njegova izjava i mislim da je bespotrebno navoditi koliko ih ima o svemu onome za šta je kao premijer bio zadužen i koliko je njih, prema tome, bilo upućeno i onima koji “nijesu Srbi, …nijesu pansloveni, iako su za nauku a ne vjeronauku, iako im je prije Zakona o slobodi vjeroispovijesti bitniji razlog za glasanje bila vjera u vlast bez korupcije, bez partijskog zapošljavanja, bez nepotizma, bez linča nezavisnih medija i novinara, bez populizma, bez fingiranja EU pregovora i izigravanja evropskih vrijednosti.”.
Jer bi, u suprotnom, plate u Crnoj Gori bile povećane samo onima koji od sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske dobiju potvrdu da redovno prisustvuju bogosluženjima, ili onima koji predoče dokaz da su Srbi. Ali to nije bilo tako, zar ne? Lično se, u mnogim političkim ubjeđenjima razilazim s bivšim premijerom Krivokapićem, a još više se grozim na sintagmu “evropske vrijednosti” koja znači i svašta i ništa, a uglavnom ništa dobro (no, to je posebna rasprava), ali činjenice govore da teško da bih zbog toga, da sam državljanin Crne Gore (a ne samo porijeklom iz Primorja), bio sankcionisan ili diskriminisan. Prema tome vrlo je paušalna tvrdnja kolege Ivanovića da je Crna Gora, u mandatu ove vlade išla brže prema “pravoslavnom kalifatu nego ka Evropskoj uniji” samo zbog toga što je neki sveštenik u nekom upravnom odboru i što je jedna ministarka imala mišljenje da u srednje škole treba uvesti vjeronauku (čemu se, kao vjerujući čovjek, duboko protivim i protiv čega se moglo djelovati u okvirima postojeće koalicije, ili čak transparentno uslovljavati njen opstanak donošenjem takve odluke), pogotovo zbog toga što u EU nije zabranjeno da sveštenici budu članovi upravnih odbora, da je vjeronauka dio srednjoškolskog kurikuluma u mnogim zemljama-članicama i što baš niko u EU ne tvrdi da je postojanje i uticaj rimokatoličkog “kalifa” - pape, de fakto, na svome tlu.
Prema tome, ne ide mi u glavu kako to odražavam isključivo izbornu volju oličenu u “odbrani svetinja” (iako bih, principijelno opet stavio svoj potpis u njihovu zaštitu, baš kao i u zaštitu bilo koje etničke ili vjerske zajednice koja bi se našla u položaju Srpske crkve u Crnoj Gori), kada se na takvo, navodno “odražavanje” pozivaju upravo oni na koje u svom tekstu upozoravam da će se pozivati, oni za koje ste napisali da su jedva dočekali da Abazovićevim rukama udave Krivokapića i koji će bez ikakve sumnje proizvesti šovinizam “tipa ‘muslimanska majka’, ‘neće nama Šiptar’ i tome slično, a što svakako ne može biti isto kao gest premijera Krivokapića kada je ispred pljevaljske džamije razvio ćirilični transparent “Ne damo svetinje”. To što je ta njegova izuzetno značajna pomiriteljska gesta od strane beskrupuloznih sarajevskih huškača izjednačavana s Mladićevim dijeljenjem čokolada muslimanskoj djeci u Srebrenici, samo govori o širini fronta protiv nekoga ko je iskakao iz konstruisanog kalupa pravoslavnog Srbina, kao “vječnog Jevrejina”, koji odgovara drugoj grupi šovinista koji nam se najrjeđe predstavljaju kao “građanske snage”.
Prema tome vraćamo se na moju tvrdnju da Abazović nije imao nikakvog principijelnog razloga da ruši postojeću vladu i skupštinsku većinu osim onog koji nema veze sa principima za koje se, navodno, zalaže i da to ne moraju pokazati nikakvi budući izbori - jer je to evidentno. Ako već tvrdite da je postojeća vlada “kancer mozga”, jer se nije pravovremeno otarasila kadrova DPS-a koje navodite, na koji način mislite da će to biti moguće sa vladom na koju će, DPS, samim time jer je manjinska i jer podržao, imati neusporedivo više uticaja nego na postojeću? To neće biti moguće, ali ono što se s kolegom Ivanovićem mogu složiti je to da su Crnoj Gori sada najpreči vanredni izbori na kojima će se najbolje utvrditi kakvo je raspoloženje prema Abazoviću nakon njegove posljednje odluke. I pri tome ću ostati pri svome stavu da bi to raspoloženje moglo biti užasno, ne za SPC kako je pogrešno interpretirana moja bojazan, već za sve nas i za Crnu Goru i za region i da je tome pogodovao upravo Abazović. Zbog čega? Neka pokuša objasniti. Jer još uvijek nije uvjerljiv, baš kao ni kolega Ivanović.
Bonus video:
