Pročitao sam na Peščaniku vrlo interesantnu polemiku (Sofija Mandić - Saša Ilić) u vezi glasanja za kandidata građanske opozicije Zdravka Ponoša na predsjedničkim izborima u Srbiji, pa bih napisao nekoliko rečenica o vlastitim iskustvima s predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.
Naime, sličan problem za glasače koji ne podržavaju kandidate nacionalističke desnice se ponavljao u nizu predsjedničkih izbora: 2009. Ivo Josipović vs Milan Bandić, 2014. Ivo Josipović vs Kolinda Grabar Kitarović i 2019. Zoran Milanović vs Kolinda Grabar Kitarović. Svaki put su Ivo Josipović ili Zoran Milanović bili predstavljani kao kandidati manjeg zla i njihove poruke su se više-manje mogle svesti na zajednički nazivnik “Mi nismo oni, mi ćemo upristojiti/normalizirati Hrvatsku”.
Pošto predsjednik RH nema neku suštinsku moć upravljanja državom (predsjedničke ovlasti su bitno smanjene nakon Tuđmanovih 90-ih kad je on, pored svega ostalog, mijenjao i ime nogometnog kluba Dinamo, ali ovo vam zvuči poznato, zar ne?), od ovih predsjedničkih kandidata (i kasnije predsjednika RH) se očekivalo da budu nositelji ili barem vođe plimnog vala koji će suštinski promijeniti karakter i svakodnevno funkcioniranje zemlje.
Međutim, nikad od njih samih nismo čuli da žele bitno promijeniti zemlju ugušenu primitivnim nacionalizmom, i to je razlog zašto neki od nas, a ja nisam u tome iznimka, nikad nismo mogli otići i zaokružiti njihovo ime na izborima. Da, oni su bili za nijansu bolji od svojih protivnika (mada se nakon dvije godine predsjedničkog mandata Zorana Milanovića to više ne može reći, jer je ogrezao u još žešći primitivni nacionalizam od svoje prethodnice na Pantovčaku), ali nikad nisu bili pokretači suštinske promjene koju ova zemlja, nagrižena, pa čak i uništena primitivnim nacionalizmom i korupcijom neophodno treba.
U tom kontekstu sagledavam situaciju s predsjedničkim izborima u Srbiji i kandidatom Zdravkom Ponošem - on možda neće dalje gurati ideju srpskog sveta, što je mantra 2020-ih za veliku Srbiju 90-ih, ali neće ništa učiniti ni da je zaustavi i osudi. Zašto znam da neće? Zato što sam to vidio kod Ive Josipovića i Zorana Milanovića, koji su smatrali da je biračko tijelo toliko zatrovano nacionalizmom da bilo koje suočavanje s tim sigurno vodi porazu na izborima. U tom kontekstu treba gledati Ponoševe pohvale Ratka Mladića i slične izjave o ratovima 90-ih. Naime, on sigurno nikad neće osuditi nacionalizam, jer vidi da je kritična masa birača na toj valnoj duljini, te smatra da je bolje ostati u okvirima mainstreama pa dobiti izbore, nego biti pijetao koji će prvi zakukurikati pa završiti u loncu.
S druge strane, on sam sigurno neće objavljivati rezultate refereduma, smjenjivati (i postavljati) direktora elektroprivrede, optuživati opoziciju za služenje stranim interesima i sve ostalo što vas tišti… pa će dobar broj ljudi zamisliti da živi u pristojnoj (pristojnijoj) državi. Međutim, ono što je iskustvo života u Hrvatskoj pokazalo je da se ništa bitno neće promijeniti i da će nacionalisti samo uzeti predah i pregrupirati snage da odnesu pobjedu na slijedećim izborima, te vas još jednom povedu u mračnu prošlost.
Dakle, ne bih vam bio u koži, ali na vama je - da li ćete glasati za manje zlo ili ćete čekati Godota. Ja sam odabrao čekanje Godota koji mi se na kraju i ukazao utjelovljen u liku Tomislava Tomaševića, gradonačelnika Zagreba i njegovih kolega iz pokreta Možemo! koji su nakon svih ovih godina ponudili alternativu žestokim nacionalistima iz HDZ-a i njihovoj mlitavoj opoziciji SDP-u (“baršunastim nacionalistima” kako ih naziva Viktor Ivančić).
Jesam li bio u pravu, je li vrijedilo čekati? Ne znam, ali sam u jedno siguran, takvim glasanjem (ili neglasanjem) mi je savjest ostala čista.
Bonus video:
