Bio sam međunarodni posmatrač i obilazio ukrajinska birališta po unutrašnjosti. Stare žene dočekivale su me sa usklikom mižnarodni sposterigač! Držale su govore i nudile mi stolicu pored popa. U jednom selu izveli su himnu dok sam ulazio na izborno mjesto. U sljedećem, već sam bio pijan.
Kolega iz tandema, Holanđanin, preuzeo je sve formulare i obaveze. Na zadnjem sjedištu lade navaljivao sam da simultano pjevamo državne himne, on holandsku a ja crnogorsku. Stidio se holandske himne jer je, citiram, muzički komplikovana i anahrona.
- Sad ćeš da čuješ šta je modernizam! viknuo sam i krenuo da verglam ona naša tri tona. Lada je grabila širokom cestom, za volanom je bio Vladimir, brko, pedesetak godina. Ručak je postavio na haubu i mučio se sa gumenim zalogajima. Holanđanin je i dalje tvrdio da je suši iz samoposluge dobra ideja za obrok na drumu. Bilo je tužno, pretužno, u Ukrajini.
Trijeznio sam se u nekom selu sa mamutskim domom kulture. Tamo sam upoznao studenta Viktora. Ne znam je li danas živ, ili nosi pušku, ili je izbjegao u Ameriku.
- Mi smo od vas na Balkanu naučili lekciju, ovdje neće biti rata, rekao je Viktor. Svojim izvrsnim engleskim ciljao je u pravcu vulkanske obline alkoholnih isparenja koja se odazivala na ime mižnarodni sposterigač. Bio sam vlast. Ljudi su me gledali sa nadom, vjerovali su da demokratija dolazi sa zapada, i bili su u pravu, samo što sam ja rođen malo južnije.
Holanđanin je konačno popizdio.
- Sljedeće selo ti radiš sam, a ja ću da nadgledam. Nije fer da ništa ne radiš!
Bilo je to dosta grubo sa njegove strane, pa sam se našao uvrijeđen.
- Slušaj, ublažio je ton, nije meni teško da radim za dvojicu, ali to nije fer. Kvotu moramo ispuniti zajedno. Takva su pravila!
- Dobro, brate, odgovorio sam. Sve ćemo završiti…
Školska zgrada boje leda na obali Dnjepra. U holu uobičajena postavka: portret Tarasa Ševčenka, žuto-plave zavjese, desetak žena za dugim stolom. Kao neka feministička tajna večera u bundicama. Prišao nam je čovjek u elegantnom odijelu, šef izborne komisije, prava rijetkost, jer izborni proces u Ukrajini uglavnom vode žene.
Holanđanin je pokazao rukom u mom pravcu, što je značilo: evo, on je glavni, u njegovim rukama su papiri. Trebalo je da postavim nekoliko pitanja i udarim štrikove: je li bilo nepravilosti, koliko je glasalo do podne, ima li predstavnika partija, itd…
Gledao sam šefa komisije, on je gledao mene, obojica smo se prepustili nekom azijskom računanju vremena u kome su sekunde prolazile sporo. Holanđanin je nervozno pratio što se dešava. Ćutao sam sve dublje, činilo mi se da će biračke kutije eksplodirati ako izustim riječ. Šef se već uskomešao, valjda je pomislio da nešto nije u redu. Ko zna koliko bih tako izdržao da Holanđanin nije istrgao papire iz mojih ruku. Šefu je laknulo, njih dvojica su rutinski obavili posao. Pošao sam iza zgrade i povratio u žbunje, jer su toaleti iz nekog razloga bili zaključani.
Grozno sam se ponio te 2007. godine i kajem se. Koju godinu kasnije u Lavovu bio sam primjeran. Ali te prve godine, izdao sam demokratske principe, potcijenio ukrajinski narod. Ako je nekog briga, dodao bih nekoliko riječi u svoju korist, više kao objašnjenje nego kao odbranu. Pojasnio bih ono što Holanđanin nije mogao da shvati, a što će možda čitalac mog govornog područja uzeti u obzir.
Zašto sam morao da se napijem?
Cijeli život pratio sam razne oebsovce, posmatrače & sposterigače kako prolaze Crnom Gorom nemajući pojma đe se nalaze. Razvio sam prezir prema tim njuškama i ćevap-fascinacijama Balkanom; godinama sam potvrđivao taj prezir svakim novim izvještajem o demokratskim uzletima moje zemlje.
Sad sam se lično našao u ulozi inostranog svata sa debelom dnevnicom i nešto se u meni otkačilo. Nisam umio da glumim zapad, teško sam podnio poglede nade koji su bacali svjetlo na moj manjak znanja i ovlasti. Bile su to poštene oči ljudi sa sela koji su vjerovali u bolje dane.
Dopustio sam sebi čak i jednu vrstu imperijalnog refleksa na pomen Đorđa Marjanovića, Tita i Jugoslavije. Par stotina kilometara od Kijeva, Sovjetski Savez je živio kroz umorna sela, konjske zaprege i karavan lade. Babuške su pitale za Đorđa Marjanovića, unuci su gledali poprijeko, a gigantski spomenici trnuli su u blatu.
Moja neslavna misija bila je voajerisanje, posmatranje nesistema, siromaštva i raspada političke obmane da će tim ljudima za života biti bolje. Nešto nerješivo i mnogo teže nego na Balkanu osjećalo se u zraku. Nisam odolio votki sa ukusom meda i ljute paprike, bila je to moja linija manjeg otpora.
Tako sam pao na istočnom frontu, u ime tekovina zapadne demokratije, koja se činila dalekom i bez plana za Ukrajinu.
Uostalom, kao i danas.
Bonus video:
