U kafani bez imena, na obodu grada, radila je konobarica bez imena, poznata po nadimku Ćunta.
Ćunta je bila iz Ukrajine i služila je Raca, penzionera spremnog da ostavi bakšiš za mrvicu njene pažnje. Ukrajinke su živa vatra, to znaju svi u selu i gradu. A ovo mjesto kod Ćunte nije bilo ni seoska birtija ni gradska kafana, već nešto između, pa su slične mudrosti izricane između čašica, sa posebnim osjećajem odbačenosti i tragike.
Šta tek reći za Ćuntu, ona je bila istinska diva tragedije: hiljadu milja daleko od svoje zemlje, služila je penzionere za 200 eura mjesečno, plus bakšiš.
Raco je bio romantik i skoro pa možemo reći zaljubljen u Ćuntu, na jedan kavaljerski način. Ali nisu svi muškarci dobri stari Raco i vjerujem da se Ćunta nagledala i naslušala stvari za koje niko u životu ne bi trebalo da bude plaćen.
No, Ukrajinke su živa vatra, to znaju svi u selu i gradu, pa je i Ćunta mogla nastaviti da raspaljuje maštu propalih ženskara, oronulih prigradskih kauboja, koji su u njenoj geografiji i porijeklu pronalazili neporecive znake svoje moguće druge mladosti.
Ćunta se napokon odselila, otišla, zaboravljena je, muškarci su se vratili svojoj kombinaciji ratarskih poslova, alkohola i latentne porodične agresije, samo je Raco ostao tužan, samo je Raco kao samac u braku nastavio da tavori pod komandom svoje dominantne žene.
Sve ono što je Ćunta bila, Racova žena nikad nije. Dok bi Ćunta kroz vragolastu igru oko napojnice pokazala da je smjerna i široka slovenska duša, dotle je Racova žena Kosa bila stroga, nepravična i brza na uvredu. Ako si pitao Raca, to nisu ženstvene osobine - sve mu je to zlatokosa Ćunta svojom pojavom objasnila, dok je služila kafu i sa njim ispunila poneki tiket.
Ali, kažem vam, nisu svi muškarci Raco, mnogi svoje stereotipe umaču u otrovnije smješe, pa se ono šeretsko, Ukrajinke su živa vatra, očas pretvori u mizoginu patologiju istovarenu na svakom jebenom petom centu ratom zahvaćenog weba.
Šale i pošalice na račun Ukrajinki počele su se nizati u osvit ruske invazije i sve idu u smjeru potencijalne dobiti za ostatak svijeta koji će dočekati dugonoge ljepotice i odeske dame, spremne da spasenje nađu kod prvog humaniste na kog naiđu.
Te su fantazije o istočnoevropskim damama jedna od žilavijih muških naracija zapadnog svijeta, ali pošto Balkan nije ni Istok ni Zapad, već nešto između, slične se mudrosti izriču između čašica, sa posebnim osjećajem odbačenosti i tragike.
Sve je to međunarodni mir držao na uzici, sa svojim civilnim pravilima i bontonom, i sve je u ratu navalilo napolje: mastan vic nije melem samo heroju, ratniku, minobacačliji, već i mnogim jadovima što za šankom sanjaju nevjeste sa istočnog fronta.
Već prvih dana rata, među mimovima se istakao jedan ober momački, sa albanskom i ukrajinskom draganom na slici, uz potpis: Ne kupuj, udomi!
I šaljivo i skroz benigno, dok čovjek ne razmisli koliko je benignih i šaljivih sadržaja bez cenzure pušteno natrag u podsvijesti iz kojih i niču, koliko ih se tako benignih i šaljivih nagledaš u toku jednog politički korektnog dana koji svršava brojanjem mrtvih i pozom političke zabrinutosti.
Sav taj soft materijal i mizogina komendija interneta postaje kapsula u kojoj je dopušteno kršiti pravila i izreći ono što se obično podrazumijeva - da su Albanke roba, da su Ukrajinke živa vatra, a Vasojevke, kao Racova zakonita žena Kosa, nesklone pregovorima.
Ne znam kako misliti o ovim mizerijama i da li im dajem prevelik značaj. Možda me samo loše odradio Osmi mart. Nadraženost miliona sićušnih internet stanica pretvaraju mrežu u natčulno biće koje sprovodi svoju agendu bez agende, i dok sami ne učitamo značenje sve može izgledati zanemarljivo u svojoj haotičnoj pojavnosti. Ali eto, saučešća radi, u ratnim bi danima internet mogao izgledati manje mužjački. Za početak. Makar dok se ne ogugla na mrtve žene i djecu.
Tako stoje stvari, nemam parolu za kraj, ionako sam na ivici moralisanja, a tamo pošten čovjek nema što da traži. Razumijem da Duh vremena mora negdje da izduši i da ovo nije ključno pitanje ratne hronike. Ipak, onako starinski, poput čika Raca koji nije volio kad Ćunti dobacuju, i ja pomišljam da bi poneka kafanska duhovitost mogla biti preskočena.
Držim da čovjek time ne bi ništa izgubio, naprotiv. Doprinio bi nekom boljem svijetu, koji se ne ruga tuđoj nevolji.
Bonus video:
