Da je Krivokapićeva vlada imala odvažnosti i znanja da se hitro dohvati zdravog kursa, da se između pobjednika 30. avgusta (u smislu tri pobjedničke koalicije) mogla poroditi kohezija koja bi prvu postđukanovićevsku vladu postavila na zdrave tračnice, te da je snu crnogorskog građanina o pokretanju reformi bilo moguće pa makar u tragovima svjedočiti na javi, aktuelni manevar Dritana Abazovića mogao bi se tada zaista smatrati upitnim i suvislo bi ga bilo kritikovati.
Ovako, intencija u pravcu koncipiranja manjinske vlade zapravo je pasaž za izlazak iz besprizornog lavirinta nove samodovoljnosti, zapanjujuće infantilnosti i puzeće bezidejnosti, i u realnim političkim okolnostima to je mudar potez. Uz sve potencijalne rizike, nužno je da ga hrabriji među nama tretiraju kao šansu.
Inoviranje doktrine Crnogorca
U načinu života Crnogorca, opreza radi, katkad postoji otpor ka nečemu novom, nepoznatom, neprobanom. Njegova doktrina je utabavanje uobičajenog puta, principijelno strpljenje i nenadmašno trpljenje.
I čekanje, čekanje, čekanje… Nekad uistinu nepodnošljivo i anestezirajuće. Iščekivanje nekog "pravog momenta”, tavorenje dok se kockice ne slože, neodgovornost prema protoku vremena dok se čeka izmaštani narativ. Crnogorcu nije baš imanentno proaktivno djelanje, drži da mu je manje opasno čekanje. Čekanje valjda može sigurnije da kontroliše. Stoga je ideja MANJINSKE VLADE izlazak iz uobičajene zone komfora, realan rizik, ali i katalizujući činilac u procesu inoviranja doktrine.
Da se čitajući izrečeno ne bi stekao bilo kakav pogrešan utisak o nepromišljenosti ili brzopletosti nekoga ko, uz višak ambicije, podržava dati koncept, nije na odmet kazati da bi dakako besprizorna ludost i šarlatanstvo bilo promišljanje da je sve novo odmah prihvatljivo i poželjno. No ipak, nova ideja o vladi sa manjinskom podrškom zavređuje pažnju upravo zato što etablira rizik koji je ipak drastično manji od mogućnosti njenog dalekosežnog dejstva.
Zdrav poriv
Ako u porivu za hazardom stanuje i malo svijesti o višem cilju, da se ovo društvo munjevito razmrda i ohrabri u smislu bijega iz močvara devedesetih recepturom sukcesivnih šok terapija, onda ova ideja vrijedi. Ako u istoj leži makar i djelić namjere o rehabilitaciji i resocijalizaciji ovog prostora u smislu i suštinske pripadnosti geografiji Evrope, onda je njen lajtmotiv više nego dobrodošao.
Nije neobično, niti je prvi put da se opet mora kroz uzan klanac predrasuda, tik ispod “gnijezda” osude i žustrine, pod žestokom paljbom sumnjičenja i nepovjerenja. Donekle onespokojava činjenica da dobar dio ljudi u politici ovo percipira kao opasnost, a ne kao šansu. Čak i u prilici kad se nema mnogo za birati. Stoga je vrijednost ideje u proaktivnom traženju rješenja, što je važno makar koliko i njen praktični doseg. U konačnom, kako god da bude ovaj potez Abazovića će definitivno voditi sazrijevanju političke scene.
Vještina manevra kao argument za liderstvo
Ako je ovdje riječ o politici, a jeste, stvar je političke praktičnosti, dara i vještine domoći se operativnih pozicija i nametnuti svoj model upravljanja procesima, koji će u istinskom demokratskom toku prirodno na izbornim testovima biti adekvatno sagledavan. Stoga je sposobnost i valjanost političkog činjenja izboriti se za priliku da se u političkom amfiteatru prezentuju i ostvare sopstvene političke ideje, čije će domete cijeniti javnost.
Vjerovanje da je veći ili veliki gabarit političkog subjekta jedini i dovoljan uslov za liderstvo u političkim procesima predstavlja usnulost i autističnost. Upravo su proaktivnost u političkoj areni, potraga za savezništvom u idejama i istrajnost u rušenju postojeće dogme ono što multiplicira snagu čak i mnogo manjeg broja ruku.
Upravo je liderstvo u procesu realizacije Memoranduma o saradnji budućih aktera crnogorske vlade u smislu nadmoćnosti ideje preporučilo Abazovića za mandat novog premijera. Očigledno su kao preduslov za potpisivanje Memoranduma prvenstveno odlučivali drugačiji aspekti u odnosu na kriterijum veličine političkih subjekata.
Dugoročni cilj
Na Đukanovića i njegovo nasljeđe mora se frontalno, uporno, mudro i neštedimice. Logikom političke studioznosti moraju se adekvatnim plugom zavesti u duboku brazdu iz koje uz svu svoju žilavost lukavstvo i predatorstvo neće imati prilike da iskorače. Na kraju svake brazde čeka ih zakon o porijeklu imovine i zakon o lustraciji. Za one bez grijeha pružena je ruka i čisto crnogorsko srce.
Vjerodostojnošću i istrajnošću evropske agende treba ih dovesti u poziciju da se ne usude kalkulisati sa ruženjem svog evropskog lica o kome toliko drve. Možda će i to biti jedan od poteza dijela DPS očajnika - kontrolisani skupštinski otpor primjeni evro-standarda u najosjetljivijim oblastima (poglavlja 23 i 24). Odgovor im treba dati promptno.
Elem, ne treba zaobići činjenicu da je pragmatičan dio strukture DPS-a koji se očituje u mlađoj kadrovskoj skupini dobrano zainteresovan i riješen u namjeri da se pod plaštom socijalizacije u građansko tkivo Evrope otrese nepoželjnog tereta u vidu svojih kolega koji reprezentuju defekte starog sistema, realno gledano otpada iz komunističkih vremena koje nikako da ostane jednom i zauvijek za nama, kako bi u skoroj budućnosti crnogorski orao ponosno svio evropsko gnijezdo. Jasno je to svakom mladom lavu.
U našoj je moći odluka koliko ćemo prostora dati Đukanoviću. Mi ga moramo mudro izvesti na rutu koja za krajnju tačku ima njegov izlazak iz crnogorske politike. Bilo da se povlači ili da se kontra dobrim preporukama odluči da ide na izbore, tamo ćemo ga onda sačekati.
Liderstvo primjerom
Vlada Dritana Abazovića treba da bude spremna dok “prođu Jarčevi Babe Marte”. Svi znamo šta treba, svi znamo šta možemo. Svi znamo gdje su opasnosti koje vrebaju.
Neka se izabere vlada u Skupštini. Inat je najgori zanat. Podijelimo Abazovićev teret za našu novu šansu. Evropo, eto nas.
Autor je saradnik Društva za istraživanje politike i političke teorije
Bonus video:
