Moj drug Stećki zalutao je u razvoju i odavno lebdi na ivici nervnog sloma. Neobične pretenzije kvare mu talenat, a u posljednje vrijeme i imigrantsko zdravlje. Ako bih morao jednom slikom dočarati Stećkog vratio bih se u jun 2016. godine: terasa kafića sa starim zidom i puzavicom, Stećki ubjeđuje Zorana Kesića na vrhuncu karijere kako mora da se opusti.
Drug Zoran bio je divan domaćin, slušao je Stećkog iz najmanje dva razloga, od kojih nijedan nije izgledao kao kurtoazija. Prvo, rekao bih da mu se sviđao podgorički akcenat i uopšte ta crnogorska afektacija, a drugo, bilo je tu neke iskrene pažnje kakvu posjeduju samo dobrodušni ljudi.
- Moram biti iskren, rekao je Stećki. Osjećam da treba potpuno da poludiš!
- Kako da poludim? pitao je Kesić.
- Pa, ne znam tačno, ali imam osjećaj da nešto iz tebe još nije izašlo.
- Hm… Možda tu ima istine. Nije sasvim glupo to što govoriš.
- Pa to ti kažem, čovječe!
Posmatrao sam ih kao blizance razdvojene na rođenju - jedan smiren, društeno priznat i sređen, drugi polulud, deklasiran, jurodiv. Govorili su o psihičkom zdravlju na žurci.
Te večeri prvi sam put čuo Konstraktin glas, vjerovatno sam ženu i očima vidio, ali bio sam isuviše ohol da bih mislio na išta osim na svoj jebeni TV nastup kod Kesića. Bio sam egom nadojeni Crnogorac u fazi likovanja na gala večeri benda „Zemlja gruva“ koji je gostima kafića predstavio novi spot.
Treba li da dodam kako nisam bio oduševljen.
Jednostavno, ti komunalni bendovi sa pedeset i kusur članova uvijek su mi izgledali kao polit. sekta u rezignaciji, socijalni eksperiment koji muzici daje odveć na zadružnom značaju. Pank je, brate, petorka, četvorka, sa jednim džinovskim egom na sceni, na tu sam se žalosnu formaciju nakačio još kao dječak, pa mi zemlje gruva, svi na pod, del arno bendovi i ostali džinksi nikad nisu dobro legli.
Konstrakta se u međuvremenu pojavila sama i plasirala se za Evroviziju. I Crna Gora ima kul pjesmu i spot, ali za nas jadne artiste i padavičare, Konstrakta je važna, jer je pomjerila granicu konceptuale i umjetničkog izraza ka glavnom toku.
Da li nam se kroz muziku vratio Crni talas, pita se prije neki dan voditeljka jedne od televizijskih emisija raštimovanog srpskog medijskog prostora koji konačno ima temu iz kulture koja će ponekog zanimati. Veseli se srpski rode, imaš i zašto: društvena svijest i žena hrabrog stava porazila je guzeljanje stanovite Sare Jo čiji je nastup izgledao kao da se Džejms Bond zapio na Ibarskoj magistrali i počeo da flertuje sa sestričnom.
Čime je Konstrakta dodirnula ljude?
Pjevajući o imperativu da se bude zdrav izazvala je lavinu komentara na mrežama. Zašto? Zato što boli defincija zdravlja kao stalne utakmice koja čovjeka obezličuje i tjera da pumpa svoje granice u pogrešnom pravcu. Zato što je zdravlje jedan od najvećih fetiša postmoderne epohe, zato što je definicija ljepote i zdravlja kapitalističkog društva zapela negdje između epiderma i hidratacije, u raljama industrije pomada koja uvijek traži više, bolje, svježije i jedrije meso.
A meso je potrebno, jer se njime može trgovati, jer mu je oduzeta volja i empatija, jer je svedeno na metrički kanon mesne galanterije: budi zdrav, budi mlad, makar ti srce propalo, upregni mišić do pucanja, živi za izgled i sliku, dok ne umreš prazan u očajanju sa svojim prelijepim šljaštećim zubima i zajebanim bicepsom.
I onda izađe Konstrakta, i kaže na evrovizijskoj smotri kako nema zdravstvenu knjižicu.
I to se onda zove umjetnička intervencija.
I ja sam zadovoljan što je neko društveno angažovan, što je bendovsko muziciranje zamijenila popijevka, bugarenje, minimalizam, jedna vrsta ispovijesti, produkcija sasvim svedena da bi se bolje čula ljudskost, žena.
Ono što je važnije, Konstrakta je pokazala da je angažovana umjetnost još moguća. Direktnim citatom Marine Abramović pokazala je da široke narodne mase koje umjetnici gledaju s konceptualnih visina, i te kako umiju da reaguju. Možda nisu čitali Fukoa, ali svi ti omladinci i omladinke, pa i mi nešto stariji, razumijemo da je neoliberalni svijet propisao novo tijelo, novu sliku ljepote i zdravlja kao panoa na kome se upisuju ideološke poruke lišene humanog. I to nije kraj, već se ideološki udar kulta tijela kao slike, polira u golu reklamu nepostojećih rajeva savršene kože, sisa i zadnjice.
Konstrakta se, drugarice i drugovi, zapravo bavi kapitalizmom. Taj sistem ima dva nakazna lica, jedno na bogatom zapadu, drugo na sirotom Balkanu, a na oba mjesta stvara otuđenog tužnog čovjeka kome treba dati glas.
Ali, da ne ulazimo sad u detalje, recite vi meni, sjećate li se mog druga Stećkog? Vidim da ovih dana Fejsbuči, ne miruje, solira u sajber prostoru, opet daje dijagnoze, pa neka mu bude da zaključi ovaj tekstić, može on to:
„Što se mene tiče, Konstrakta je najjača pojava na nebičku plavom iznad blata i lokvi Balkana. Ali molim svoje FB prijatelje koji je znaju… da joj kažu da mora na sve pjesme koje pušta u vjetar da pojača bas. Generalno joj je bas baš tanak. Sve drugo je strava, ali ti basovi bi još više pogurali pjesme i onda bi baš bilo onako nadmoćno. Za sad je moćno i to je jebeno genijalno.“
Bonus video:
