Više puta su Mickey i Jaki isticali kako su 15 godina života potrošili na Zapadu, mukotrpno učeći, gradeći karijeru, tako da sama ta činjenica neupitnim čini njihov svjetonazor koji je, kako nam se kunu, nesumnjivo zapadnjački a ne vizantijski, ili još preciznije - pravoslavni. Njihova odluka da karijere i životni standard na mrskom Zapadu zamijene angažmanom u domovini, s ciljem da se ona učini nalik tim društvima, zaslužuje respekt, ali svako malo iz usta im izleti poneki gaf koji posije sumnju da su džaba išli iz zavičaja, jer zavičaj nikad nije otišao iz njih.
“Moj đed je na Golom otoku bio pet godina, naklonost koju imamo ka ruskom narodu je jasna, kao i prema ukrajinskom, ali jasan je i naš evropski put, 80 odsto naroda se zalaže za ulazak u EU i u tom smislu imamo obavezu da uskladimo spoljnu politiku sa zemljama EU”, objašnjava nam ministar Milatović.
Đed od Jakova je, dakle, kao i većina Crnogoraca tog vremena, lutao u ideološkim i političkim maglama vremena, lomio se u velikim društvenim previranjima, od Oktobarske revolucije, nacizma, prošao strahote Drugog svjetskog rata, da bi nakon oslobođenja takođe birao između Istoka i Zapada. Đed od Jakova, kao i moj đed (po majci), njegova tri rođena brata i tri od strica, izabrali su da budu prvo protiv Hitlera a onda, većina onih koji su preživjeli, da budu i protiv Tita. Djeluje kao da im je Rusija bila majka koja ih je vodila i u antifašizam i u komunizam. Iako je, gledano sa stanovišta univerzalnih vrijednosti slobode i pravde, prvi, antifašistički izbor bio pravi a drugi, jednopartizam - krivi, neumjesno je uzimanje takvih primjera kao repera za današnje djelovanje i ponašanje. Jer takav pristup ignoriše protok vremena. Svaki čovjek se u životu mijenja, društvo još više, a kako je tek kada se uzme vremenski opseg više generacija.
Otuda i logično pitanje: zašto Jakov mora da slijedi primjer svog đeda, partizana i golootočanina, nakon što je 15 godina proveo u zapadnoj kulturi, dovoljno dugo da bi shvatio prednosti slobode pojedinca i parlamentarne demokratije, što se može vezati za partizanski pokret ili više njegove ideale, ali teško za Goli otok, bilo da se radi o onima koji su ga kreirali i punili, bilo o drugima koji su tamo robijali ili umirali. Kao đed Boško, jedan od mojih predaka.
Jakov je mlađi od mene, tako da bi bilo logično da on mene oslobađa od duhova prošlosti, a ne obrnuto. Ali evo, da mu se povjerim: na moj antifašizam više su uticali Faruk Begoli, Ljubiša Samardžić i Tom Sojer nego preci strijeljani na Brezi ili poginuli na Sutjesci. A za prihvatanje solidarnosti i bratstva kao najvećih vrijednosti ljudske civilizacije više su mi pomogli Homer, Servantes ili Saramago, nego priče o đedovima koji su platili životima i robijama za svoja uvjerenja i izbore.
Loše je po mladog ministra, nakon deceniju i po provedenih u Evropi, da se poziva na đeda, njegov izbor i put, uzimajući svjetonazor iz jednog posve drugačijeg vremena i konteksta kao logično i svoj. I namećući ga nama, bez da pita. Moj đed je volio Ruse, zato je završio na Golom otoku - jasno je onda da svi volimo Ruse, poručuje mladi Milatović. Za nekog ko je 15 godina živio u velikim gradovima zapadne Evrope, prije bi se očekivalo da je ljubav prema Rusiji gradio na dramama Čehova, romanima Gogolja, pjesmama Ljermontova, na simfonijama Rahmanjinova i Čajkovskog, ili na filmovima Ajzenštajna i Tarkovskog, a ne na izborima ili zabludama svoga đeda.
Pomenuti iskaz ministra Milatovića je razočaravajući i po tome što implicira zaključak da u promišljanju djela svojih predaka on favorizuje mačo narativ pa se obavezno poziva na đeda. I njegovih pet godina robije na Golom otoku. A za babu niko, pa ni Jakov ne mari. Da mu se i tu povjerim: jedna od važnih ličnosti u mom životu je moja baba Milica. Iako je nijesam upoznao jer je umrla prije mog rođenja. Ali njena životna priča koja, siguran sam, liči na priču babe ili prababe mladog Jakova, istinska je priča o herojstvu naših predaka. O junakinjama, a ne junacima dakle. Heroine koje naši đedovi nijesu pitali ni kada je trebalo birati između zelenaša i bjelaša, ni između partizana i četnika, ni između Tita i Staljina, ni između komunizma i kapitalizma. Njihovo je bilo da održe porodicu, da rađaju i podižu djecu, čuvaju kuću, da liječe prehlade i upale, pripremaju za škole i fakultete, da sve to iznesu i ostvare dok su njihovi muževi bistrili politiku i opredjeljivali se za jednu stranu. Zbog čega su onda lako gubili glavu ili odlazili na robiju. Zato sam umjesto šest spomenica i jednog ordena narodnog heroja koji vise na zidu porodične kuće mog đeda Milutina, ja mnogo više držao do fotografije babe Milice, koju je u svom novčaniku nosila moja majka… Očekivao sam zato od učenog unuka, koji je završio visoke, najbolje škole na Zapadu, tamo gradio karijeru i sreo mnoge umne ljude, da se u svom iskazu prije pozove na heroinu baku a ne na đeda, golootočkog mučenika.
Još jedan opasni stereotip koji propovijeda pomenuti iskaz Jakova Milatovića jeste da su sankcije Putinovom režimu i bezrezervna osuda njegove brutalne agresije na Ukrajinu, rezultat nužde i moranja a ne našeg izbora. Time mladi Jakov Brisel tretira kao što je možda njegov đed Kominternu - mjesto neupitne i konačne istine! Čije direktive treba da slijedimo bez ikakvog protivljenja i dileme. Za nekog ko je 15 godina proveo na Zapadu, posebno ako želi da pokaže koliko ga je takvo okruženje učinilo super senzitivnim na pitanja slobode, izbora, suvereniteta, ravnopravnosti - osuda ruske agresije na Ukrajinu bi morala biti izraz najdubljeg osjećanja pravde i potrebe da se zločin osudi, a ne nužda zbog bespogovornog prihvatanja odluke nekog centra moći, makar on bio u pravu kao u ovom slučaju, i makar se zvao Brisel.
Za kraj, a pošto vidim da je na Jakova i Mickeya velika muka, da im olakšam - Putin nije Rusija. Naši mladi japijevci i lideri treba da svojim biračima objasne kako je Putin autistični diktator koji je nakon dvije decenije vlasti, okružen klimoglavcima, dakle odvojen od realnosti i života, umislio da oslobađa Ukrajinu od nacizma, dok na čelu te zemlje stoji jedan Jevrejin. Kako ovih dana objasni Ivan Krastev - Putin živi u pogrešnim istorijskim analogijama i metaforama, jer herojsku borbu Crvene armije protiv nacizma u slučaju Ukrajine simbolizuje Zelenski a ne on. To Jakov treba da objašnjava i danas glasačima u Beranama i sjutra u Podgorici i preksjutra u Crnoj Gori. I da đeda ostavi na miru.
Bonus video:
