Tek što je počelo proljeće, a mi već pogoresmo. Postoje neki indikatori situacije u društvu, mimo exel tabela, koordinatnih sistema i grafikona. Postoji nešto i van zarade, stope rasta i BDP-a. Valjda se to zove solidarnost, ili možda odgovornost pojedinca, kako god “to” nazvali, mi to više nemamo.
Dokazali smo se, pokazali smo se. Nula. Prazan skup. Plamti oko Kolašina, mi blenemo u ekran. Zakukamo, to obavezno, ali ne mrdnemo, ni prstom ni onom rabotom. Jer, sebičluk je načinio od čovjeka guzicu. Guzicu kao karakternu osobinu. Ljude zanima samo da se što lakše prvi uparkiraju na prazno mjesto. Da izvisi onaj drugi. Ostalo može sve izgoret. I gori, evo vidimo.
Dežurnih sveznadara ne fali. Jer, poštenje i zajedljivost ne idu zajedno. Znaju sveznadari sad posle požara najbolje što je trebalo i kad činiti. Kad izgori dobar dio Gorice u sred centra glavnog grada, to se “kao” dešava. Za Kolašinom se manje kuka jer je kamerama teže stići na lice mjesta. Kolašin je “tamo neđe” gore, pa sporadično iskoče fotografije tog haosa a svi se prave kao da je Kolašin u Australiji ili u Brazilu. Biće i onih koji će se ponadati da će požar očistiti kakvu poljanu od granja, da lakše metnu kakvu vikendicu na to polje kad se konačno prokrči auto put.
Ne znamo imalo li ili nemamo avione. Ne znamo imamo li pravo da poletimo. Ništa ne znamo, kod koga je volan, a kod koga je crijevo. Ima li pilota u avionu? Kom avionu i kog crnog pilota? Znamo da prebacujemo odgovornost kao ping pong da se igra.
Ko okrivi vatrogasce prsta obraza nema. Njih je najlakše gurnut u vatru. Svaku. Ova naša je gadna. Ljudi nemoćni, gledaju kako gora gori, približava se kućama, vagaju sa koje strane vjetar duva i ima li šansi da se predomisli i obrne na drugu stranu. U nebo se gleda u Crnoj Gori 2022. godine. A na nebu ništa, za sad ništa.
Najmanje je važno ko je podmetnuo požar i kako. Sve i da se nađe uzrok, to ne rješava posljedice. Sjetimo se maestralnog Žarka Lauševića u filmu “Braća po materi”, kad zaždi goru i zapjeva izvijen kroz prozor od kola. Takve su naše pjesme, ima još takvih ljudi sa koje god hoćeš granice, sa svake strane. Iz petnih žila, pjesma, pa neka sve izgori. I evo gori li gori. Takav lik je konstanta, nešto ljude žulja, nešto ga peče da zapali sve i da gleda sa perverznim uživanjem.
I što da se čini? Da se gleda i plače. Ali što veli Foy Vance u pjesmi “Make it rain”, suzama se požar ne može ugasiti. Drugim riječima, nešto se mora preduzimati. E, sad, valjda će se sjetiti narod ovih požara kad dođu kakvi izbori i upeglani likovi u skupim odijelima krenu od vrata do vrata, da prosipaju priču kako će da izginu za svaki pedalj zemlje i za svakog građanina. Valjalo bi da potpišu svi političarčići neki papirić, da ako kakva budala zapali šumu, da će biti prvi koji će staviti pumpu na leđa pa braćo da se gasi tamo đe gori.
Samo da ne izgorimo svi dok se to ne desi.
Biće vrelo ljeto, vele ljudi.
Bonus video:
