Kraj. Gotovo. Nema više. U Crnoj Gori se više niti jedna krupna politička odluka ne može kontrolisati ili donositi iz jednog političkog (partijskog) centra. Policentričnost, dabome. Brojne muke nakon 30. avgusta svoj uzrok uglavnom imaju u nedoraslosti političke elite, pa su zasijenile novu političku realnost - a to je da više nema političkog monopola i da smo ušli u novo razdoblje gdje će političari morati da se dogovaraju i pregovaraju. To već znači da se otvara prostor za nove političke vrijednosti, gdje će građanima morati da se ponudi mnogo više od anti-DPS pozicije i mnogo više od floskule o odbrani države.
Nema više tastera, sve je teže naći pitanje referendumskog obima koje društvo dijeli logikom: MI ili ONI. To je demokratski život na koji nisu navikli građani, a naročito političari. Na (opšte) dobro se lako navići.
Ako je ta logika obesmišljena, onda ne čude poruke po kojima su svi pobijedili na izborima. Neki pobjedu ne bi dosegli, ni da ih udari u čelo, ali su instinktivno i preventivno skandirali o istoj, dok neki ne bi priznali poraz ni da je za to nagrada dobitak na lotou.
Postoji anegdota koja dobro opisuje taj kompleks, a to je ona gdje su astronauti za svoja odijela, u dijelu formulara koji se odnosio na intimni dio tijela, masovno upisivali najveću veličinu, što je stvaralo funkcionalne probleme. Zbog toga se promijenila “ponuda” veličine – veliki, ogroman i gigantski, pa je svako pronašao svoju mjeru.
Niko od političara (osim jednog) danima ne progovara o požarima koji gutaju kolašinske šume jer ne donose glasove u Beranama i Ulcinju
I dok političari slave po svojoj mjeri i “veličini”, izbori donose niz opomena. Najprije, pitanje izlaznosti koje pokazuje da građanin upozorava da ne želi sitne kalkulacije i jeftinu politiku, u čijem centru će biti partija umjesto javnog dobra. To je politika koja je nesposobna da se bavi suštinskim, krupnim pitanjima i koja izlaz traži u glasnoj, radikalnoj retorici koja dugoročno pravi probleme i partijama i cjelokupnom društvu.
To se najbolje vidjelo nakon izbora na Cetinju, kada je SDP bio na ogromnim mukama da objasni podršku onih koje je do juče nazivao izdajnicima.
U momentu kada se jedino dogovorom može doći do nekakvog političkog rješenja, zemlja ište junaka koji će deradikalizovati retoriku. A junaka je malo, jer niko od političara (osim jednog) danima ne progovara o požarima koji gutaju kolašinske šume. Dabome, jer kolašinski požari ne donose glasove u Beranama i Ulcinju.
Ova martovska stihija je najbolja slika sistema, samo što se ova vatra ne može sakriti. Koliko još požara po fasciklama institucija plamti i prijeti da će da eksplodira? Zato je prikladno jedno kolektivno: sram vas bilo!; jer demokratiji ćete morati da se učite i da vam je malo, jer jedino tako možete ugasiti požare - zajedno. Zajedno, ili ćemo svi izgorjeti.
Bonus video:
