Svaki autokrata završi kao Putin, okružen armijom korumpiranih klimoglavaca iz redova partijskih saboraca, državnih funkcionera, tajkuna, intelektualaca, crkvenih poglavara, koji mu kao caru Vladimiru ovih dana, objašnjavaju kako se nacista Zelenski predao, dok ukrajinski narod kliče oslobodilačkoj ruskoj vojsci koja je nad parlamentom u osvojenom Kijevu razapela ogromnu trobojku. Čak toliku da se ruski barjak vidi do Berana, što je inspirisalo prvake i simpatizere Prave CG da zapjevaju Rusiji i Vladimiru. Moguće da Putin nikada neće saznati šta se zaista zbilo u Ukrajini - da je njegova invazija krenula po zlu, da je ujedinila zemlju kao ništa ranije u njenoj burnoj istoriji, da je čak ukrajinske gradove i ljude koji su većinski govorili ruski jezik i bili vezani za Onufrija i Moskovsku patrijaršiju, okrenula protiv Kremlja i majke Rusije. A da je Zelenski ispao Čerčil a ne Hitler, jer njegova mnogo manja i mnogo slabije naoružana vojska brani Kijev i Mariupolj kao nekad Crvena armija Staljingrad.
I dok Šojgu i Medvedev ubjeđuju Šefa da će Rusija pobijediti svijet i izaći iz sramote još jača i veća, ovdje, u maloj Ukrajini što bi rekao Joanikije, Milov beli orao (a ne medvedev) od Predraga Boškovića, saopštava kako je DPS „ubjedljivi pobjednik izbora u Beranama“!
"Na osnovu 90 odsto obrađenih glasova imamo preko 26 odsto podrške", kaže harizmatični Bošković, što bi Šefu trebalo biti dovoljno da zaključi kako je Napoleon bio u pravu kada je davno rekao da vođe i lideri ne treba da se boje ljudi koji se javno ne slažu sa njima već kukavica koje se takođe ne slažu sa Šefom ali ne smiju to da mu kažu.
Da muka Milova bude veća, medvedev od Boškovića nije sam. Malo poslije pobjede u Beranama, Milov šojgu od genseka Bogdanovića javlja mu iz Ulcinja da su i tamo trijumfovali sa svih 7 mandata. Ili čak 6. U pravu je bio lider Ure Abazović kada je prije neki dan, na poruke iz DPS-a da se vraćaju na vlast i da sad sve od njih zavisi, poručio - ako ljudi zaista tako misle, treba ih pustiti da uživaju i slave pobjede koje samo oni vide. Bonaparta je to formulisao riječima - ne prekidaj neprijatelja kada pravi greške.
Ostalo je da u narednim danima čitamo Pobjedu i gledamo Gradsku, kako bismo saznali ko je smjestio Šefu Berane i Ulcinj, kao Šojgu Putinu Kijev i Ukrajinu. Da li će kletva opet pasti na Duška, koji je ispao sumnjiv i po pitanju podrške Katniću a još više oko nastanka i trajanja portala za koji nikad nijeste čuli, kao što je In4s. Svi se oko Šefa pitaju otkud In4s, a niko ne pita otkud i kome treba Gradska.
Ali ako Putin ne vidi da se Ukrajina nikad neće predati, još manje da će Zelenski u istorijskim knjigama ostati upisan kao nacista, onda je red da i Đukanović shvati kako je DPS doživio brodolom i u Beranama i u Ulcinju. I da je reforma partije zaglavila kao i Putinovi tenkovi u ukrajinskoj ravnici. Naš Milo još vaga kad će da se povuče, drži u strahu i prijatelje i neprijatelje, jer se prvi boje da će još dugo da nas vodi, dok se drugi raduju tome.
Samo naivni i korumpirani, neznalice i licemjeri, vjeruju da je Šef u pravu kad kaže kako ni njemu ni DPS-u niko ne treba da sugeriše šta da rade - jer to oni najbolje znaju. Obrnuto, i prijateljima, a kamoli protivnicima DPS-a, jasno je da je odlukama koje se očekuju posljednjih mjeseci davno prošao vakat. Još odmah poslije referenduma, a najkasnije 2010. kada je Lukšić preuzeo premijersku poziciju a Merkel svemu dala jasno vidljiv blagoslov.
Zato što se Milo nije povukao kad mu je bilo vrijeme, izostale su reforme, a DPS je umjesto da se emancipuje i dogradi kao građanska, demokratska i evropska partija, doživio regresiju koja ga je odvela u desničarenje, komitovanje, folklorni nacionalizam, koji je umalo tragično završio na Belvederu i magistralnim barikadama. Na šta je ranije primat imao davno prevaziđeni Demokratski front.
Kao što bi Putin dao milion dolara onome ko mu donese rješenje za izlazak iz ćorsokaka i zločina u Ukrajini, tako i Đukanović traži savjetnika koji nije Roćen a koji bi mogao da mu ponudi častan izlaz iz ovdašnje zbilje. Ne za DPS jer njemu pomoći nema, već izlaz za samog Mila.
Berane i Ulcinj trebalo bi Đukanoviću da pošalju poruku kako je vrijeme dominacije i lične i DPS-a - prošlost. Kako da DPS postane poželjan manji partner u lokalnoj ili državnoj vlasti, a Đukanović slobodan čovjek - to su izazovi i muke Milove. I za jedno i za drugo treba novo vođstvo, novi narativ, neko nalik samom Šefu iz 1999. ili 2002, a za to je prvi korak - Milovo povlačenje sa čela stranke. Jer bi to značilo da sa njim odlaze svi boškovići, bogdanovići i pažini, koji odavno poraze slave kao pobjede, kao što Putin niže trijumfe nad nacistima koji su poraženi prije osam decenija. U Drugom svjetskom ratu.
Milo žanje ono što je sijao. Oko njega su ostali najgori zato što su svi pristojni davno digli ruke. Ili su otjerani. Sad je kasno za novi početak.
Bonus video:
