Za prosutim mlijekom ne vrijedi plakati, ali vjerujem da bi se Dritan odrekao Ade, ribanja, momačkog života, odrekao bi se i vanrednih pres konferencija i tviter objava, čak bi pristao i na najgore, da mu recimo Raško i Draginja budu koalicioni partneri na narednim izborima, samo kad bi mogao da vrati film u novembar prošle godine. Tada je bio najpoželjnija udavača oko koje ničice padaju brojni prosci, iz takozvane parlamentarne većine i iz novopečene opozicije. Ni svjetla Vašingtona, ni prijem na najvišem nivou u Stejt departmentu, ni odnosi povjerenja izgrađeni sa Eskobarom, ne mogu se uzeti kao ozbiljno objašnjenje za Abazovićevu empatiju i velikodušnost spram pogubljenog Đukanovića i satelita kojima će krajem godine ponuditi najveće koncesije, ne tražeći zauzvrat nikakve ustupke i garancije.
A baš se tako desilo. Vidjevši da sa klerikalnim saborcima u Vladi i marionetskim partnerima u parlamentarnoj većini nema šta više da traži, krenuo je u sječu knezova, kakvu Crna Gora nije vidjela u protekle tri decenije višestranačja. U par dana skinute su glave premijera i spikera, Krivokapića i Bečića, nastao je lelek veći nego nad priznatim Kosovom, i kad je Abazović pomislio da je najgore prošlo, jer je narativ Crvenih i Crnih o izdaji i izbornoj volji brzo izdušio, počeli su najveći problemi za mladog lidera i njegovu Uru.
Prvo je čekao da SNP prelomi u mozak, da bi onda ušao u makaze takozvanih patriota sa Belvedera, koji su od bespomoćnih i dezorijentisanih opozicionara najednom digli glavu i još ponešto i počeli da udaraju Abazovića po ušima.
Da je Dritanu da se vrati u novembar, ili čak decembar, kad je interpelacija Mila Đ. i Raška K. pala kao Putin pred Kijevom, kada su i DPS i SDP bili spremni da potpišu i Temeljni ugovor i Open Balkan i popis, i da daju SNP-u pola Vlade, i da čak podrže AV na izborima u Srbiji jače nego Dado Šćekić i Milan K. samo da vide leđa Krivokapiću i Bečiću, i time sebe vrate u život - da je Dritanu, dakle, da se vrati na fabričko podešavanje, da li bi nešto promijenio u koracima koji su ga umjesto u Vladu uveli u začarani krug pregovora u kojima mu većina partnera jedno kaže, drugo misli, a treće radi.
Kome je do morala neka ide u crkvu, govorio je davno pokojni srpski premijer Zoran Đinđić. Iz čega proizilazi - kome je do politike neka ne vjeruje časnoj riječi Đukanovića, pruženoj ruci Konjevića ili suzama Šehovića i društva iz Ramade.
Ali, pošto Svevišnji ne postoji ili mu je zbog invazije na Ukrajinu promaklo dešavanje u besudnoj zemlji, ko dakle može da zna ili tvrdi šta bi se desilo da je Abazović za velike koncesije koje je isporučio opoziciji tražio, recimo, da se šef DPS-a povuče sa čela stranke, da SDP prihvati Temeljni ugovor i Open Balkan, a da Šehović potpiše kako će glasati za novu Vladu makar mu novi SDT uoči samog izjašnjavanja u Skupštini uhapsio doskorašnjeg korumpiranog lidera?! U protivnom, Dritan je mogao da kaže: ni mene ni Uru ne žulja sadašnja pozicija u Vladi, koliko god često morali na začepimo nos ili progutamo knedlu na razna nepočinstva premijera, ministara Mitrovića, Stijovića ili Bratić, mi možemo da čekamo. Jer Urina pozicija skoro da je bila idealna iako je društvo tonulo u sve veći klerikalni mrak. Ali koga od onih kojima je Abazović izašao u susret više zanima opšti interes od parcijalnog, to jest stranačkog?! Nikog!
Ako je umjesto bogomolje izabrao javnu kuću, jer politika je kurva rekoše stari, Dritan je morao znati sa kim ima posla i kojim putem ići ka realizaciji misije. Čak i da se ignoriše pomenuti karakter političara i njihova prevrtljivost, jasno je da je jedan tako krupan i složen proces zahtijevao temeljitiji pristup Ure i njenog lidera. Moralo je mnogo toga da se stavi na papir i razradi, predvidi ili preduprijedi, kako se ne bi kasnije proklizavalo poput bolida na stazi punoj ulja.
A Dritan će nakon svega ispasti bolid, samo je pitanje u kom značenju, jer čudesni jezik mnogim riječima, zavisno od konteksta, daje sasvim oprečan smisao. Ako napravi Vladu, sa SNP-om naravno, i uspije da taj kabinet učini efikasnim, da deblokira EU integracije, spasi sezonu i budžet i pripremi fer naredne izbore, onda će ispasti lik iz Formule 1, o kojoj je kao klinac sanjao, nalik jednom Hamiltonu ili Seni. I to najviše zbog toga što bi partnerstvom sa SNP-om utro put ka pomirenju Crne Gore i premošćavanju ogromnog jaza u pravoslavnom stanovništvu koji decenijama cijepa državu i onemogućava bilo kakve reforme. Ako bi Abazović uspio u planiranoj misiji, onda bismo nakon narednih izbora mogli vidjeti zagrljene Martu Šćepanović i njenog sugrađanina Martinovića, dva Bogdanovića, Borisa i Aleksandra, u velikoj koaliciji hobotnice i Crvenih. Ili Miga i Milana, braću iz Zete, odnosno Mila i Mandića, Vučićeve marionete, nekadašnje i sadašnje, u još većoj koaliciji DF-a i DPS-a. I eto pomirene i srećne Crne Gore, spremne za velike promjene i pregnuća.
Ukoliko Dritan ispadne bolid, dakle ne onaj koji vozi već onaj koga su izvozali, onda ništa. Crna Gora će biti još više cementirana u predreferendumskim podjelama, čekajući prijevremene izbore u zaglušujućoj kakofoniji zakletvi i kletvi na temu patriota i izdajnika, bijelih i zelenih, partizana i četnika..
Dritan će tada reći - moje su namjere bile najbolje, Bečić i Spajić će likovati da su bili u pravu kada su ga molili da ne napušta njihov brod, dok će Milo i Raško računati koliko im treba novca za kupovinu glasova kako bi se “odbranila država”. Jer je oni na drugi način odbraniti ne mogu. I da hoće. Na sličnim pozicijama bi bio i DF, posebno nakon ubjedljive pobjede gospodara iz Beograda, nadajući se da bar sad para iz srpske prestonice neće da fali. Za bilo koju “specijalnu operaciju”, što bi rekao njihov brat Putin. Samo da ne bude baš kao ova njegova u Ukrajini.
Može Dritan da se tješi parafrazom poznate izreke da je bolje živjeti jedan dan kao lav nego čitav život kao Aleksa Bečić, ali to ne može da mu bude opravdanje za loše odigranu partiju. Ako dođe do takvog epiloga. Međutim, bez obzira na rasplet, lider Ure je još na vrijeme da, recimo, sagleda neke od uzroka političkog brodoloma Slavka Perovića i Nebojše Medojevića. Jer koliko god njih dvojica bili neuporedivi po mnogo čemu, od obrazovanja i harizme do doprinosa emancipaciji i slobodi Crne Gore, ipak, Slavko i Medeni imaju jednu zajedničku crtu - obojica su izgubili u političkoj areni ne samo zbog objektivnih okolnosti i pritiska režima, već i zbog lične crte, samozaljubljenosti i vjerovanja da im je sopstvena pamet dovoljna za uspjeh i pobjedu. A u svakom poslu, pa i u politici, dobija najbolji tim a ne najbolji pojedinac.
Stari Latini su davno zapisali da je najteže pobijediti samog sebe (Est difficillium se ipsum vincere) tako da će, ako želi da izbjegne greške prethodnika, bez obzira na epilog ove šahovske partije, Dritan morati da podvuče crtu i nadogradi koncept i način djelovanja. Jer, kako Čerčil reče: uspjeh nije konačan, neuspjeh nije fatalan - važna je hrabrost za nastavak.
Bonus video:
