Ustavotvorna skupština Crne Gore, na današnji dan, 19. oktobra 2007. usvojila je Ustav Crne Gore. Tim činom počela je nova era crnogorske ustavnosti, formalno započeta 1905. godine kada je donijet prvi od sedam ustavnih akata Crne Gore.
Decenija
Na dan jubileja, deset godina kasnije, prirodno se postavlja pitanje koja su postignuća, a koji limiti važećeg crnogorskog ustavnog akta. Na to pitanje primarnu obavezu da odgovori ima crnogorska pravna zajednica, koja treba da ima esnafsku odgovornost i svako ponaosob u okviru ove zajednice ličnu hrabrost da, utemeljeno, ukaže na oba aspekta.
Najznačajniji domet/rezultat Ustava iz 2007. sadržan je u činjenici da je njime utemeljen institucionalni okvir države, te definisan oblik i okvir političkog sistema. Pojedini nedostaci u prvobitnom tekstu otklonjeni su ustavnim promjenama iz jula 2013. (16 usvojenih amandmana) i ovaj ustavni tekst u doglednom vremenu neće imati značajnije (suštinske) promjene. Proces ustavnih promjena pratila je Venecijanska komisija koja je, u formi mišljenja, pomogla da se dobije i međunarodno-pravna potvrda kvaliteta ustavnog teksta.
Donošenju Ustava suverene države Crne Gore prethodio je rad ekspertske komisije (2004-2005) koju je predvodio akademik Mijat Šuković, čiji materijal je bio bazična osnova za rad Ustavnom odboru Ustavotvorne Skupštine. Kasnije, u okviru projekta CANU „Crna Gora u XXI vijeku - u eri kompetitivnosti“ publikovana je 2010. studija „Izgradnja i funkcionisanje države Crne Gore“ u kojoj su date smjernice za dalji razvoj ustavnog i ukupnog političkog sistema.
Navedena ustavno-pravna dokumenta, uz usvojenu Odluku o proglašenju nezavisnosti i Deklaraciju o nezavisnosti (03. 06. 2006.) deceniju kasnije, sve više postaju predmet izučavanja istorije države i prava, dok pravnici pozitivisti sada težište svog interesovanja postavljaju na pitanjima efikasnosti sprovođenja ustavnih načela i odredbi, sa stanovišta ostvarenja funkcionalne/institucionalne demokratije.
Fasadna ili funkcionalna demokratija
Funkcionisanje ustavnog sistema u CG različito se ocjenjuje, primarno u zavisnosti sa kojeg pola političkog globusa se posmatra. Kao krajnosti, to su ocjene da je u Crnoj Gori „fasadna demokratija“ ili ocjena da je uspostavljena „funkcionalna/institucionalna demokratija“ u kojoj je obezbijeđena vladavina prava i supremacija institucija u odnosu na političku „vaninstitucionalnu“ moć.
Odgovor, bez obzira na argumentaciju oba (politička) pola, nije tako pojednostavljen. U formalno-pravnom smislu, za ovih deset godina, u okviru ustavnog poretka uspostavljene su sve funkcije i institucije u punom kapacitetu i organizacionom ustrojstvu. Državni apart je kompletiran u svim segmentima sve četiri grane vlasti, i danas je, ako se uzme u obzir da je CG bila samo članica federacije, to najvidljiviji rezultat Ustava iz 2007.
Na drugoj strani, samo uspostavljanje institucija nije dovoljno da bi se dala ocjena da je u jednom društvu/državi ostvarena funkcionalna i institucionalna demokratija. Ta ocjena prevashodno zavisi od kvaliteta njihovog funkcionisanja, primarno onih institucija koje su temelj demokratskog društva - parlament, sudovi i institucije četvrte grane vlasti. Njihova funkcionalnost, u državama parlamentarne demokratije, dominantno zavisi od karaktera političkog sistema i prirode političkih subjekata koji ga konstituišu.
Danas je, nažalost, upravo to „Ahilova peta“ crnogorskog društva/države jer se politički sistem i njegovi subjekti (partije) nijesu suštinski reformisali za proteklih deset godina. U osnovi, politički konstituenti skoro da nemaju, u načinu funkcionisanja, kvalitativnu razliku u odnosu na period 90-ih, što ozbiljno blokira proces potpune izgradnje državnog aparata na principima funkcionalne/institucionalne demokratije.
Upravo zato akademik Šuković u navedenom dokumentu ističe: „Građanska država ne može se izgraditi ako funkcioniše kao partijska država, bilo jedne ili više partija i to se mora posebno akcentirati jer je, u posljednje dvije decenije, država Crna Gora, u realnosti, funkcionisala više kao partijska nego kao država u kojoj je građanin suveren“.
Put do društvene kohezije
Generalna ocjena da Crna Gora ima konzistentan ustavni tekst jeste pozitivna, ali zaustaviti se na formalno-pravnoj prirodi bio bi pogled na samo jednu stanu novčića. Zato, izjava Jelka Kacina, tadašnjeg potpredsjednika Delegacije Evropskog parlamenta, iz 2012. godine, da “od zemlje Crne Gore treba stvoriti državu Crnu Goru” sve više dobija na težini. Prigovor EK da Crna Gora ima problem sa “vladavinom prava” toliko je puta ponovljena da postaje floskula, ali ona jeste fundament u ocjeni - funkcionalna ili fasadna demokratija.
Stoga, vrijedi podsjetiti na tekst Deklaracije o nezavisnosti SAD (1776.) koja sadrži stav da su „svi ljudi stvoreni jednaki i njihovo je neotuđivo pravo - pravo na život, slobodu i sreću. Da bi ta prava ostvarili ljudi stvaraju države i organizuju pravednu vlast“. Danas, 240 godina kasnije, sadržaju ovog teksta, nastalog iz pera Tomasa Džefersona, teško da se može, pored vrijednosti poruke, osporiti i aktuelnost.
Crna Gora u budućnosti ima ozbiljan izazov da prevaziđe izazove „formalne demokratije“ i pronađe temeljan koncept za svoju suštinsku društvenu koheziju, koja će joj osigurati stabilnost i razvoj.
Primjer može biti upravo američka nacija, heterogena po čitavom nizu različitosti (sa traumama građanskog rata), koja se integrisala na temeljnim vrijednostima svog konstitucionalizma (Ustav iz 1787.), izgadila društvo i koja je postala vodeća demokratija XX vijeka. Za razliku od SAD, druge države uglavnom su nastajale na nacionalnom patriotizmu, sa nedovršenim ili oktroisanim ustavima i često kasnije „klizale“ u diktature ili fašizam (Italija, Njemačka, Japan).
Nakon II svjetskog rata, nastaje teorija ustavnog patriotizma u konceptu Dolfa Sternbergera, kao model izgradnje novog identiteta Njemaca na ruševinama građanske lojalnosti prema podijeljenoj zemlji. Ovaj filozof nije smatrao da je patriotizam “nekritičko divljenje domovini” koje je u njemačkom sjećanju bilo primarno povezano s njemačkom nacijom, već ga definiše kao “društveno i političko ponašanje građana kojima nisu važni prvenstveno vlastiti interesi, nego zajedničko dobro”. Za njega je - ustav “domovina građana”.
Teoriju ustavnog patriotizma dalje razrađuje Jürgen Habermas u "Sukoba istoričara" (1986.) na konceptu "nacije građana" koji se suprotstavlja koncepciji nacije shvaćene kao “pretpolitičko jedinstvo jezika i kulture”.
Ustavni ili „interesni“ patriotizam
Crna Gora svoj nacionalni patriotizam, poslije gubitka nezavisnosti (1918), u XX vijeku, zamijenila je u federalnoj Jugoslaviji ideološkim patriotizmom koji je, takođe poput nacionalnog, imao svoj istorijski fijasko. Pritom, ideološki patriotizam je u višenacionalnim državama, silaskom sa istorijske pozornice, za posljedicu dodatno imao i njihovu fragmentaciju (SSSR, Čehoslovačka, SFRJ).
Sa ovim istorijskim iskustvom Crna Gora bi upravo trebalo da izbjegne rizike koji nose koncepti nacionalnog „elitizma“ ili koncept „jaka partija - jaka država“ i graditi budućnost i društvenu koheziju na konceptu ustavnog patriotizma, koji je primjeren prosvijećenim društvenim zajednicama i višenacionalnim kolektivitetima.
Na drugoj strani, konceptu ustavnog patriotizma suprostavljen je sve prisutniji i aktelni interesni patriotizam, koji je nastao kao posljedica neoliberalnog koncepta i nedovršene tranzicije. Zasnovan na pragmatizmu, ovaj “patriotizam” razara ustavne principe socijalne pravde i vladavine prava i stvara “elitu” koja opstaje bez obzira na državne i ustavne oblike, nacije i ideologije.
Stoga, crnogorsko društvo, poslije 10 godina moderne ustavnosti, ima izbor da li će u budućnosti sljediti kvazi-patriotske modele i u ime navodnog očuvanja države ili zaštite nacije zapravo ih slabiti ili će graditi koheziju društva na ustavnim principima gdje je građanin suštinski nosilac suvereniteta, Ustav i zakoni neselektivan garant prava i sloboda, a Država zajednička kuća svih bez obzira na naciju, vjeru ili druge posebnosti.
Nesporno, institucionalna demokratija je složeniji i zahtjevniji proces, jer zahtijeva dalju nadogradnju političkog sistema, ali njenom uspostavom sudbina države se ne dovodi u pitanje od izbora do izbora, već tada ona počiva na autonomnim institucijama i snažnom građanskom društvu, gdje su nosioci vlasti promjenjiva kategorija, a država vječna. Tek tada i samo tada Crna Gora će biti siguran i poželjan dom za sve crnogorske građane koji svoju pripadnost državi i patriotizam iskazuju odanošću vrijednostima ustavnog poretka.
Autor je potpredsjednik Udruženja pravnika Crne Gore
Bonus video:
