Ruski predsjednik Vladimir Putin računao je na brzo zauzimanje Kijeva i smjenu ukrajinske vlade. Bilo da ga je u zabludu dovela loša obavještajna služba ili sopstvene fantazije o istoriji, njegovo „razbij i zgrabi“ je propalo pred efikasnim ukrajinskim otporom. Onda je prešao na brutalna bombardovanja gradova, kao što su Mariupolj i Harkov, ne bi li zastrašio civilno stanovništvo i natjerao ga da se pokori, kao što je ranije radio u Groznom i Alepu. Tragični rezultat toga je taj što je herojski otpor Ukrajine praćen povećanjem stradanja civilnog stanovništva.
Postoji li način da se ovaj košmar brzo okonča? Jedna od mogućnosti je da kineski predsjednik Si Đinping uvidi da je ovo njegov „trenutak Tedija Ruzvelta“. Ruzvelt je posredovao nakon brutalnog rata između Rusije i Japana 1905. godine. Tvrdoglavo je insistirao da strane dođu do kompromisa, a na kraju je pobijedio, uvećavši tako globalni uticaj Amerike, i dobio Nobelovu nagradu za mir. Turska, Izrael i Francuska (između ostalih) pokušavaju da posreduju u tekućem ratu Rusije, ali nemaju toliko uticaja na Putina kao njegov saveznik Si. A pitanje je da li Si ima mašte i hrabrosti da to iskoristi.
Za sada je odgovor - ne. Iako se Kina dugo predstavljala kao branilac principa suvereniteta i teritorijalnog integriteta, ona strpljivo toleriše Putinovo drsko kršenje Povelje Ujedinjenih nacija. Kada je Savjet bezbjednosti UN glasao za rezoluciju kojom se osuđuje ruska invazija, Kina je bila uzdržana. Ona je kritikovala sankcije Zapada Rusiji i ponavljala rusku propagandu da je rat izazvan planovima Amerike za proširenje NATO-a, iako je godinama bilo jasno da članice NATO-a neće glasati za učlanjenje Ukrajine u Alijansu.
Nespremnost Kine da kritikuje Rusiju ostavila ju je na marginama diplomatije, nesposobnu da izvrši uticaj adekvatan njenoj rastućoj ekonomskoj i vojnoj moći. Iako kineski cenzori ograničavaju većinu vijesti o ratu, neki u Pekingu otvoreno dovode u pitanje to koliko trenutna diplomatska pozicija Kine ide u korist njenom nacionalnom interesu. Na primjer, Vang Huijao, predsjednik Centra za Kinu i globalizaciju u Pekingu, predlaže da Kina posreduje kako bi Putinu bila omogućena “odstupnica“ iz njegove katastrofalne politike prema Ukrajini.
Zašto bi ovo moglo biti u interesu Kine? Prvo, trenutni stav Kine podriva njenu tvrdnju da je zaštitnik suvereniteta, što koristi kada se obraća svojim susjedima u jugoistočnoj Aziji. Jednako važno je i to što rat slabi meku moć Kine u Evropi, s kojom ima pet puta veću trgovinsku razmjenu nego sa Rusijom. Rat je takođe podigao cijenu nafte i žita koje Kina uvozi. Cijene žitarica će se još više osjetiti ako se Kina suoči sa teškim poplavama, kao što je to bio slučaj prošle godine.
Kako se rat odugovlači i sankcije Zapada pooštravaju, postoji opasnost da se sekundarne sankcije prošire i na Kinu i naškode joj. Omogućavanje Putinu da spasi svoju reputaciju, moglo bi da eliminiše ovaj i druge rizike vezane za rat. A to bi produbilo rastuću zavisnost Rusije od Pekinga, što bi ojačalo globalni imidž i ugled Kine. Si bi čak mogao da dobije Nobelovu nagradu za mir.
Naravno, takva inicijativa povukla bi za sobom određenu cijenu. Oprezne kineske diplomate na rat u Ukrajini gledaju kao na izrazito evropski sukob. Ako taj sukob podrije snage starijih sila kao što su Evropa, Sjedinjene Američke Države i Rusija, onda bi Kina mogla imati koristi ako se povuče i dozvoli da konflikt sam dođe do kraja. Osim toga, iako rat slabi saveznika (potencijalni trošak), on takođe mijenja globalnu političku agendu na način koji koristi Kini. Sjedinjene Države više ne mogu da govore o zaokretu ka Aziji, gdje bi svoju pažnju usmjerile na Kinu.
Poslije finansijske krize 2008. godine, kineski lideri su zaključili da su Sjedinjene Države u padu, što ih je navelo da napuste strpljivu i opreznu spoljnu politiku Deng Sjaopinga. Od tada je u zemlji rastao nacionalizam, a Si je izrazio nadu da će Kina do 2049. godine - do stogodišnjice NR Kine - konačno istisnuti SAD u geopolitičkom smislu.
Primarna prepreka Sijevom snu su, naravno, Sjedinjene Države, kao i to što Kina nema saveznika, osim Rusije. Si i Putin su uspostavili lični odnos koji je učvrstio ono što je ranije bio savez iz računa. Čak i ako je rat u Ukrajini učinio taj savez nešto manje prijatnim, Si će možda i dalje smatrati da je mudro „plesati sa onim ko vas je doveo na zabavu“.
Osim toga, povlačenje makar ruzveltovskog poteza vjerovatno bi od kineskog rukovodstva zahtijevalo više mašte i fleksibilnosti nego što ih ono ima. Mora se uzeti u obzir i unutrašnji politički element na koji mi je nedavno ukazao jedan kineski prijatelj: s obzirom na to da Si pretenduje na treći predsjednički mandat ove godine, njemu je najvažnije da zadrži kontrolu Komunističke partije nad zemljom i svoju kontrolu nad partijom.
Kako se ekonomski rast usporavao, tako se partija sve više oslanjala na nacionalizam da bi legitimisala svoju vladavinu. Upravo zato kineski zvanični mediji i nacionalistički sajtovi ponavljaju Putinove tvrdnje da je Ukrajina marioneta Zapada i da se Rusija protivi američkom zastrašivanju i Rusije i Kine. Podrška Putinovom ratu je u skladu sa kineskom nacionalističkom „diplomatijom vukova ratnika“.
Ali, dok je Putinova invazija preokrenula svjetsku politiku naglavačke, ona nije promijenila osnovnu ravnotežu snaga. Ako ništa drugo, to je malo ojačalo poziciju SAD. Savez NATO i Amerike je učvršćen, pri čemu je Njemačka zauzela daleko jaču odbrambenu poziciju nego bilo kada tokom posljednjih decenija. Istovremeno, reputaciji Rusije kao ogromne vojne sile nanesen je ozbiljan udarac. Njena ekonomija je oslabljena, a njena meka moć leži u krhotinama.
Kina više ne može da reklamira savez autokratija kao dokaz da istočni vjetar nadjačava zapadni. Kina još može da utiče sadašnju dinamiku ako iskoristi Ruzveltov model. Ipak, sumnjam da će se to dogoditi.
Autor je profesor na Harvardu
Copyright: Project Syndicate, 2022.
Bonus video:
