Negdje prije Bijeljine na putu su se ispriječili atletski građeni momci u tamnosivim kombinezonima. Za pojasom sam im prepoznao češki automatski pištolj Škorpion - odgovor Varšavskog pakta na izraelski Uzi. U dugoj zagrebačkoj godini kao vojnik naučio sam početkom osamdesetih da rasklapam i sklapam M 61 Č. Bio sam predviđen da u ratu na ramenu nosim rusku Strelu 2M, protivavionski raketni bacač. A pravila su nalagala da svaki vojnik ima i lično naoružanje. Znao sam da Škorpion nije stvoren da bi se njime nišanilo. U vrijeme gradske ulične borbe pružiš ruku iza ćoška i za sekundu stvoriš oblak metaka. Iz futrole mladića koji me probada otrovnozelenim očima držeći moju ličnu kartu u ruci sada zlokobno svjetluca crni čelik. Skoro na nulu ošišan, momak nije progovarao ni riječ. Upravo se okrenuo da izađe iz autobusa kada je u mrtvoj tišini iz dubine autobusa neprijatno zapiskutao ženski glas: Bobane, jesil to ti?
Momak se okrenuo, prišao crnpurastoj djevojci koja ga je gledala s osmijehom. Trudio se da prikrije zbunjenost. Nešto joj je tiho rekao. A ona je odvratila dovoljno glasno da je svi čuju: Šta ćeš ovdje, eno ti trudne žene i djeteta u Bratuncu. Idi njima.
Boban je stavio prst na usta gledajući je ukočeno. Okrenuo se na peti i otišao.
Bijeljinski teški bluz
Posle još jednog pretresa na granici između BiH i Srbije - tada nije bilo graničnog prelaza, samo most ispred kojeg su zaustavljena kola sa oznakom „milicija” - autobus se trese posle svake rupe na putu, puštajući ove slike da zadrhte u mojoj glavi. Sve vonja na motorno ulje, prašinu i ljudski znoj. Iz krckavog zvučnika bije narodnjački treš.
Pored prozora kroz koji sam u Bijeljini zurio minuo je kafe Istanbul, čiji su ugljenisani prozori zjapili prema ulici. Prije desetak dana Šešeljevi paravojnici su bacili bombu na njega. To je bio uvod u orgiju nasilja koja je započela ulaskom arkanovaca u grad. Ono što još nisam mogao vidjeti u domaćim novinama, vidjeću mnogo kasnije, u Njemačkoj: američki fotograf Ron Haviv objavio je snimak Maksa Golubovića, beogradskog di-džeja, dilera i pripadnika Srpske dobrovoljačke garde u trenutku dok nogom udara ubijenu Tifu Šabanović. Prolazimo pored pozornice tog divljaštva. Na stanici u Bijeljini mnogi izlaze, neki ulaze. Kao da je sve u najboljem redu.
Bijeljina je sve do tog trenutka za mene imala drukčiju emotivnu obojenost. R. je bila nešto starija od mene, studirala je na istom sarajevskom fakultetu. Imali smo jednako dugu kosu do leđa. Bila je vitka i zgodna. Slušali smo istu muziku. Ne sjećam se kako smo se smuvali. Ali sjećam se da smo samo neki mjesec kasnije raskinuli u bifeu Titanik - tada sam volio simboličke geste, pa sam poslednji sastanak zakazao u tom sarajevskom kafiću, u koji nikada ni prije ni posle nisam ušao. Ne znam više ni zašto smo bili zajedno, ni zašto smo se razišli. R. je bila iz Bijeljine. Kao i Zićo, takođe student na našem fakultetu, sa minđušom u uvu. Prodao mi je svoju ploču „Radar love”, benda Golden Earing, jer je prešao na pop i novotalasne stvari i kao što to pantljičara radi, odbacujući dio sebe i on je odbacio svoj bivši muzički ukus. Nadam se da su oboje dobro. Nadam se da je Zićo kao roker muslimanskog imena preživio teror. Ali to ne mogu znati.
“Sravnićemo Sarajevo”
Sve mi ovo prolazi kroz glavu dok autobus jurca kroz ravnicu. Više se ne sjećam ni autobuske stanice u Novom Sadu, ni presijedanja za Beograd. Ali se dolaska na Beogradsku autobusku stanicu mogu prisjetiti u svakom trenutku, kao pritiskom na dugme. Napipam li to mjesto na svojoj duševnoj konfiguraciji - iz unutrašnje zalihe slika pomoli se odmah nekoliko prizora kojima je vrijeme oduzelo boju ali ne i tjeskobu.
Sve je opet tu. Krezubi nosači koji bi da zgrabe moj kofer, neobično veliki broj uniformi od grubog, zelenog štofa. Dan je u sjećanju sunčan. Koferi tada nisu imali točkove. Ovaj moj, običan smeđi kofer koji se dodatno kopčao kaiševima, reskim bolom u ramenu me je već upozoravao na svoju prepunjenost. Garderoba ima romsko lice. Sredovječna žena sa melanholično oborenim kapcima. Prije nego što predam kofer izvadim u jednu kesu pasoš, svjedočanstvo iz gimnazije, fakultetsku diplomu, nešto donjeg rublja. U kofer odložim naočare za čitanje, onakve kakve je cijeli život nosio Oliver Dragojević. Unutra su majčinim rukama složeni najbolji komadi odjeće, jedna zimska jedna ljetnja jakna, cipele. Nekoliko knjiga na čijim koricama je ispisano moje ime i prezime. Ostalog se ne sjećam. Bio sam zadovoljan kada sam stavio kupon u novčanik i pošao prema parku kod Ekonomskog fakulteta. U krcatoj bašti stanične kafane razdrljeni rezervista slagao je prazne pivske flaše na stolu ispred sebe. Mutni pogled, neobrijan, slijepljena kosa. Bio je u nekoj svojoj pivskoj nirvani. Podigao je glavu, njegove tamne oči vidjele su nešto što ja nisam mogao: „Sravnićemo Sarajevo!!!”
Ovo je viknuo iznenađujuće razgovjetno, glasom raspuklim od duvana. Dva mladića iza mene su se u prolazu nasmijala. Neko je iz drugog ćoška bašte doviknuo: “Živio”. Ostali se nisu obazirali. Ovaj sravnjivač Sarajeva bio je na dnu lanca ishrane, na samom vrhu bili su opasni beogradski momci, zaslužni slobodni saradnici Službe sa skupim sunčanim naočarama i firmiranom garderobom. Iznad svih njih predsjednikovo lice koje se smiješilo sa izloga kioska iza kreature koja je obećavala apokaliptičnu sudbinu gradu koji sam volio.
Devize, devize
Odlučio sam da se popnem uzbrdo do Zelenjaka. Tamo gdje strmi sokak skreće lijevo već su među prodavcima prokrijumčarene robe koji su je nudili na kartonskim kutijama stajali i momci u trenerkama na čijim prsima su svjetlucali debeli zlatni lančići. Devizzzze, devizzze, zujalo je Zelenjakom sve do Knez Mihailove. Našao sam sitninu u džepu i ušao u govornicu. Pozvao sam broj zapisan hemijskom na dlanu.
Javio mi se Goran, čovjek kojeg sam prije skoro jedne decenije upoznao u Polimlju kao darovitog slikara i prgavog pijanca. On je batalio slikanje i planove da ode u Italiju i proučava renesansne majstore. Završio je pravni fakultet u Beogradu, vjenčao se sa Beograđankom, dobili su sina. Zaposlio se u nekom socijalističkom preduzeću kao pravnik. Dogovorili smo se da se nađemo u Moskvi.
Odlučio sam da prošetam do Kalemegdana. Negdje iza česme kod Filozofskog fakulteta nasred ulice stoji raskoračeni čovjek. Maskirna uniforma, čizme, vojnički opasač, oči sakrivene iza sunčanica. Padobranska beretka. Viče u megafon. Govori o ispijanju zapadnih pića po baštama beogradskih kafana dok prekodrinska braća krvare. Glas mu se koleba između preklinjanja i prijetnje. Oko njega se stvara krug radoznalaca. Većina ljudi žuri svojim poslom. I ja zastajem. Nikada nisam nekog ratnog huškača vidio ovako izbliza. Ako izuzmem jedan slučajan susret sa vojvodom Šešeljem u knjižari Tačka. Mnogo kasnije sam saznao da je ulickani komandos bio moj imenjak, da je bio filmski režiser i da je sebe smatrao poštenim čovjekom. Trideset godina kasnije ću ga redovno viđati na bulevarskim televizijama kao stručnjaka za sve, a naročito za srpstvo. On je postao univerzalno retoričko oružje vlasti, dok je Srbija većinski postala zemlja po njegovoj intelektualnoj mjeri.
Sto maraka
Goran je stigao nasmijan. Voljeli smo da se družimo. Opisao sam mu putovanje. Pažljivo me je slušao. Namrštio se i pitao kuda ću sada. Rekao sam da hoću u Nirnberg, tamo je djevojka iz Tuzle s kojom sam navodno u vezi, mada je nisam vidio nekoliko mjeseci, otkako je otišla u Njemačku kod svoje drugarice Marine.
Ispostavilo se da nemam dovoljno novaca za kartu. Goran i ja smo se selili iz kafane u kafanu, gdje je on pokušavao da nagovori poznanike da mi pozajme sto maraka. Ljudi su maštoviti kada izmišljaju izgovore.
Iz govornice je pozvao novopečenog arhitektu i slikara iz hobija Dejana B. Njega sam takođe upoznao jednog ljeta u Ivangradu. Za vrijeme mojih postdiplomskih studentskih dana u domu na Karaburmi, Dejan, koji je oženio ljepuškastu Latinoamerikanku i projektovao prve kuće novoj beogradskoj eliti, zamolio me je da mu govorim na otvaranju izložbe u jednoj beogradskoj galeriji. Uradio sam to. Bio je crnogorski razočaran jer ga nisam dovoljno hvalio. Sada Dejan stoji ispred mene, firmirana odjeća, namješten osmijeh.
- Ako ti dam 100 maraka, zajebaćeš me, rekao je uz kikotanje, kao da je ispričao loš vic.
- Kako možeš da budeš takva bitanga, upitao ga je Goran.
I to je bilo to. U Beogradu sam prvi put imao osjećaj da su se iza mene zatvorila vrata mišolovke.
Palac je pravi znalac
Tri noći sam spavao sa Goranovom familijom, dvogodišnjim sin mi se pentrao na ramena, smislio sam mu pjesmicu o prstićima koju sam morao da ponavljam do besvijesti:
Palac je pravi znalac - on uvek zna gde sam ja.
Kažiprst uvek kaže ko govori istinu a ko laže.
Srednjak je pravi čudak, on je duži od svoje kraće braće.
Domali ne sme da fali. A mali? A mali se uvek žali što je tako mali.
Njegova žena Jasna i on su me tješili - sve će biti kako treba. Javila se S. iz Nirnberga. Poslaće mi 100 maraka po Vesni, rukometnoj reprezentativki Jugoslavije koja igra u Nirnbergu a dolazi kući na koji dan. Taj aprilski vikend proveo sam u Beogradu, ali se sjećam samo nedjeljnog dana. Kod Gorana je zazvonio telefon, javila se Vesna, mogu da dođem na Novi Beograd po 100 maraka. Goran me je povezao u svom „jugiću”, probili smo se kroz gužvu na mostu, zavrtjeli se oko naznačenog bloka. Lift je smrduckao. Gore, na posljednjem spratu otvorila mi je lijepa devojka sa paž frizurom. Dala mi je novčanicu od sto maraka i cedulju: „Dođi ovamo, šta ćeš tamo, da te neko ubije?!”.
Nirnberg, jedan pravac
Goran me je odvezao na autobusku stanicu. Razmijenio sam pare kod prvog majmunolikog dilera. Potom sam otišao na šalter gdje se prodaju karte za inostranstvo. „Nirnberg u jednom pravcu”, rekao sam. Autobus je polazio sjutradan u 10.
Otišao sam do garderobe, kao i dva prethodna dana, da doplatim ležarinu za kofer za još 24 sata. Potom smo Goran i ja otišli do grada. Već je padalo veče. Ispod hotela Prag nalazio se noćni lokal Pećina. Piva su stizala kao na beskonačnoj traci. Pričali smo, pjevali „Kurvine sinove”, ludirali se. Izašli smo otud pred zoru. U garsonjeri su već svi spavali. Uskoro je i Goran blago zahrkao, njegov sinčić je promrmljao nešto u snu. Nisam mogao da spavam. Gledao sam kroz prozor, sa četvrtog sprata, ne sjećam se ulice, ali mogla je to biti Cetinska. Bulevarska širina 29. novembra, roj svjetala. Beogradska zvijer se primirila. Tu i tamo bljesnu farovi i protjeraju sjenke sa plafona, potom se one vrate. Moj život se upravo lomi, a ja to, iznutra sav utrnuo, prihvatam naizgled lako - neka bude kako mora biti. Platiću cijenu odluke da ne ubijam i da ne budem ubijen. Goranu nikada neću zaboraviti to što me je pridržao kada je trebalo. Makar se više ne čuli skoro 15 godina, makar on sada bio Milov ambasador u jednoj komšijskoj zemlji.
Na garderobi sam htio da podignem kofer. U novčaniku nije bilo kupona. Užasnuo sam se. Izmolio sam garderoberku da makar vidim da li je kofer tu. Ušao sam među torbe i kofere, poređane na nekoliko stelaža. Mog kofera nije bilo. Neko ga je podigao umjesto mene. Ni sada, posle tri decenije, ne znam kako je kupon dospio u tuđe ruke.
Pomislio sam da je pravedno da iz zemlje odem sa jednom kesom u kojoj su bili dokumenti, gaće i čarape. I knjiga pjesama Jehude Amihaja, čovjeka koji je rođen u Vircburgu, a umro u Jerusalimu.
Kada sam otišao bio je ponedjeljak, 13. april 1992. Tako barem stoji na pečatu sa graničnog prelaza Bački breg u starom jugoslovenskom pasošu.
Bonus video:
