Stigli su blagi dani, vjerske tenzije ostale su u prikrajku, kako i dolikuje, pa je pravi čas da progovorim o rijetkim trenucima kad je naš narod uspio da se izdigne iznad kanona i pravila službe.
Priča koju vadim iz šešira, zapravo iz knjige mog druga istoričara Ivana Jovovića, govori o jednom običaju koji su praktikovali katolici dvije drevne župe u barskoj opštini. Spičani i Šušanjani, dakle, svakog su se ljeta nalazili na pola puta, kod starog Ratačkog manastira, da proslave praznik Tjelovo.
Ako je Uskrs nakon prvog punog mjeseca s proljeća, onda je Tjelovo deveti četvrtak poslije Uskrsa. Ništa se važno na taj datum nije dogodilo, već je po predanju neka žena umolila papu da se proslavi sveta euharistija, tijelo Isusovo i kruh nasušni.
Zbog tog pekarskog elementa u Dubrovniku se npr. praznik imenuje po brašnu, Brašančevo. Tamošnju svečanu procesiju je kao nazadni hod religioznih zombija opisao niko drugi do Miroslav Krleža u eseju „Brašančevo u Dubrovniku“. Ko voli da čita klasike, neka krene ovim tokom priče, a kome je milija narodna legenda - za mnom na Ratac.
Vijek je osamnaesti, Spičani i Šušanjani pokrenuli su procesiju sa dvije strane do manastira, lijepo su se uredili, zveckaju toke i krunice, dan je ljetnji, ljudima milo što su ugrabili sunce do podneva. Kad su stigli do razvaline starog benediktinskog samostana, Spičani i Šušanjani, braća rođena rimokatolička, našli su se na nekoliko metara od bazilike Svete Marije gdje je trebalo obaviti misu. Tu će primiti tijelo Isusovo od brašna, u čast svete tajne pretvorbe koja je zavrijedila crveno slovo.
Pod božjom zvijezdom, suočeni sa tajnom onog što se zbiva u duši vjernika, ljudi koji Isusa slave po istom zakonu, iznenada su pali u neobičnu vatru.
Šta se desilo, kakva je to sad graja?! Spičani i Šušanjani zametnuli su kavgu oko toga ko će prvi da pristupi oltaru. Pred bogom su jednaki, ali Šušanjana je više i zakon jačeg nalaže da im se komšije sklone.
Dobro, rekoše Spičani, vidimo se iduće godine, braćo pravovjerna (sestara u starim pričama nema, žalim slučaj) i nakon godinu razmišljanja dođoše do rješenja koje nije manje čudo od pretvaranja hljeba u tijelo božije.
Sljedeće godine na Tjelovo, naime, Spičani dolaze u pratnji svojih komšija grčko-istočne vjere, i zajedno sa njima nadmaše brojem Šušanjane, pristupaju svetinji prvi i zajedno se mole u sve šesnaest.
Kakav multi-kulti unikum i obrtanje igrice, što bi rekli mladi! Kakva pobjeda drugarstva nad normom, kakva eskalacija života nad suživotom!
Da ne potcjenjujem čitaoca daljim tumačenjem anegdote, izgleda da su civilne veze, komšijski i drugarski odnosi pobijedili suvi zakon crkovnog bukvara. Ironija sudbine učinila je da se iz komšijske pizme rodi novi oblik zajedništva, a jedna zatucana raspra oko međe dovede od ekumenske prakse nezapamćene na širem prostoru Jadrana.
I dok Krleža dubrovačku gospodu vidi kao ljude ispranog mozga usred „zlokobne zvonjave što se razlijegala nad dubrovačkom tvrđavom“, ova se naša povorka de facto pokazala kao revolucionarni pokret bratstva i jedinstva, dvjesta godina prije Tita i Krleže.
I šta se onda desilo? Šta su rekli velečasni oci?
E tu priča dobija uobičajen kraj. Prvo je barski nadbiskup, Njemac iz Vestfalije, Karlo Poten (1807-1886) na Ratcu rekao da „ko nije katolik nema božiju milost“, na šta su se pravoslavci naljutili, ali ni tada nisu ostavili komšije na cjedilu. Sljedećih godina su dolazili sa njima, ali su bojkotovali obred i čekali ispod neke masline. Spičani su im potom dali da koriste jednu zasebnu kapelu i svi su bili zadovoljni.
Onda je drugi izvanjac, Grk, mitropolit raško-prizrenski i skenderijski Meletije naredio „da se narod pravoslavni ne miješa s katolicima“ i da se Ratac umjesto na Tjelovo obilazi na dan Sv. cara Konstantina i carice Jelene.
I tako, sistematski, odozgo i izvana, gušen je građanski refleks samoorganizovanja, prirodni duh zajedništva po srcu, kao i drugarski pogled na svijet koji stvara nove veze među ljudima.
Kako tada, tako uglavnom i dan danas. Čiča miča, gotova je priča.
Bonus video:
