Čitava sapunica oko hapšenja i pritvora nekadašnje suverene vladarke crnogorskog parvosuđa, kao i sve ono što se iz dana u dan objavljuje o njenom načinu djelovanja, pokazala je gospođu Medenicu kao jedno od najmračnijih lica režima kome je sama tako predano služila. Vjerovatno ste i vi mnogo puta pomisliti da Pravda mora poginuti gdje joj je ona prvosveštenica.
I njen sunovrat je imao elemente spektakla na kom je V. M. insistirala u svakoj prilici. Zato neki ovo gledaju kao dugo željenu predstavu, a neki kao Zadrugu: dok aktuelna gubitnica rida i jeca, već ih više zanima ko sljedeći ispada…
Vjerujem da je i Vesnina noć u betonjerci već bila jedna vrsta pravedne kazne: to mora da je slomilo i njenu, okeansku, aroganciju. Vjerovatno je prvih pola sata ili sat samo čekala da neko nazove, da se stvari “vrate u poredak”. Do jutra je, opet vjerovatno, shvatila da se više nikada stvari neće vratiti na staro. I tek će da otkriva kvalitet ljudskog materijala koji je za nju gazio, žario i palio.
Čak ni infantilnost, koja je, vjerujem zaslužna za dio njene javne prezentacije u proteklim godinama (poput fotografija dostojnih omota ranog albuma kantri zvijezde iz Vajominga), ovdje joj neće biti od pomoći. Naprotiv - možda će prije povjerovati da je žrtva, nego što će uvidjeti da je bila važan činilac jednog nesumnjivo kriminalnog poretka. Gdje su se stvari završavale kako su se već završavale. Vidi prepisku Mocarta i Alberta Tombe. Iza je dah Markesove Velike Mame.
Recimo, u ovom medijskom metežu, dozvolite mi jedno naivno pitanje: zašto bi neko plaćao (poklanjao stanove) za ono što je jasno i pravedno? U normalnom društvu takav ishod je i jednino moguć, jer su pitanja Pravde (ponekad) vrlo jasna. Dakle, čim je takva transakcija u pitanju jasno je da se priziva i proizvodi Nepravda.
Koliko Nepravde može da istrpi jedno društvo? Koja količina Napravde i na koji način razara bilo koju zajednicu? Što se desilo ovdje, kod nas? Kako je današnja Crna Gora, a sve se zaklinjući u slavne i pravedne pretke, postala Društvo Nepravde?
Onamo gdje Nepravda opako prevrši, nije ni moguće društvo. Nije moguće zaključiti i civilizovano zatvoriti priče o identitetskim podjelama niti sporenja o bližim i daljim istorijskim epizodama ako Pravda nije mjera svih mjera.
Kad dominira Nepravda svaka laž je legitimizovana, svaka prevara uspješna, svaka podvala djelujuća. Takvo društvo moralo bi da liči na onaj postapokaliptični pejzaž iz prvog Pobiješnjelog Maksa. Pa zar ne liči, reći će neko.
Vjerujem da ćemo u narednim mjesecima i godinama, nakon što smo decenijama gledali njihova “uspenja”, gledati još ovakvih “sunovrata” (“Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana”, Pekić: mirenje sa sopstvenom slabošću uvijek vas pretvori u karikaturu.)
Probaće mnogi od njih, ovakvim ili onakvim, manje ili više infantilnim strategijama, da “kupe” sažaljenje javnosti ili neku perverznu empatiju, tako da budite spremni da vidite svašta: tu je turska sapunica jedino mjerilo.
Toliko o “ličnim dramama” onih koji su bahatošću unaprijed “platili” svu neosjetljivost na koju će naići. Pravo pitanje - suočenje koje nas tek čeka je - kolika je šteta napravljena u institucijama kojima su ovakve persone, na način feudalaca, upravljale?
Ako na vrhu jednog pravosuđa, i to ne mali broj godina, stoluje osoba ovakvog osjećaja za pravedno (i moralno), kako je taj složeni sistem uopšte funkcionisao. Ne sjećam se da je sa te strane bilo nekih vapaja ili pobuna protiv polumitskog autoriteta V.M. Dakle - tamo je izvjesno većina bila po njenoj mjeri. A vidjeli smo koja je to i kakva mjera. Dakle - što sad? Odakle početi?
Kako vratiti Pravdu u pejzaž iz koga je tako surovo prognana, otjerana uz sprdnju i ponižavanje. I to ne juče. Gdje je odlutala? Koliko je daleko? I da li je uopšte više moguće pronaći?
Bonus video:
