Živio je Francesco Cuccia mirno u svom kraju i upravljao malom ali odanom vojskom mafijaša. Bio je gorštačke naravi, strog i prijek, pa mu je pripalo mjesto gradonačelnika. Tamo ispod Monte Pizzuta od davnina se razlilo naselje Piana dei Greci, poznato i po imenu Piana degli Albanesi. U širokom luku nisi smio goluba da pustiš dok ne pitaš Don Ciccia, kako su ga prijatelji zvali. Ipak, zbog divne reputacije i brojnih vrlina, izvan Palerma postao je poznat po nadimku - Krvožedni.
Političari su uvijek koristili zlikovce, pa su junaci poput Don Ciccia dobijali svoje parče moći sa najvišeg mjesta. Već smo duboko u fašizmu dvadesetih kad je Musolini krenuo u obilazak Juga i poveo za sobom odred policije. Ušao je u Palermo okružen gvozdenom kamarilom, ne slučajno, već da svima pokaže ko je glavni.
Don Ciccio možda jeste bio psihopata, ali nije bio budala: jednom je primio kralja Italije i znao je kako se dočekuju visoki gosti (kažu da mu je Vitorio Emanuele III krstio dijete, što bi značilo da mu je Jelena Savojska bila kuma, što bi opet bila prva kumovska veza Crne Gore sa talijanskom mafijom, ali to je već neka druga priča).
Kad je izbrojao policijske značke na terenu Don Ciccio se umiljato obratio gostu: „Dragi moj, ne znam zašto si dovukao ovoliku silu, ne treba ti to ovdje kod nas. Biće mi čast da ti lično pružim svaku sigurnost“.
Lijepo rečeno, ali Duče je bio suviše moćan da bi raspustio pratnju samo zato što nekog mafioza uniforme čine nervoznim. Dan uoči velikog skupa na kome će Musolini govoriti građanstvu sve je išlo po planu, a dirljiva sprega mafije i režima osjećala se u napetoj tišini. Duge cijevi i čelenke iz Dučeove pratnje blistale su na suncu, kako i priliči istorijskoj sceni sa drevnih gravura, kad vođi blagoslov silazi sa nebesa.
Ali, u Piana dei Greci, blagoslov se prvo morao dobiti u podzemlju.
Prije nego nastavim, moram dodati još malo istorijskog konteksta. Kako ga je Don Ciccio šuknuo velikom Dučeu i koliko ga je ponizio, čitalac ne može shvatiti ako ne zna šta su te smotre i mitinzi zapravo značili za talijanski fašizam. Duče je sravnio sa zemljom dobru komadinu sirotinjskog Rima da bi proširio bulevare i sproveo svakog dana drugi slet, paradu ili marš. Od vojnika, bolničara, preko policijskih snaga, pa sve do poštara i vatrogasaca, svi su paradirali, nacija je marširala i živjela simboličko jedinstvo sa motorizovanim režimom, u opštem pokretu i čeličnoj volji kolektiva. Tom ceremonijalnom i futurističkom zanosu na čelo je stao Duce del Fascismo e Fondatore dell'Impero, natčovjek koji stupa na glavni trg sicilijanske selendre Piana dei Greci, zauzima pozu da bubne nešto o snazi novog Rima… i shvata da mu se Don Ciccio iza leđa smije.
Niko od mještana nije se pojavio da pozdravi vođu, osim nekoliko gradskih prosjaka i oriđinala koji su se tuda smucali da scena izgleda tužnije. Duče sa svojim policajcima, karikatura državne moći na praznom trgu osunčane provincije.
Don Ciccio je u svom ataru potvrdio vlast, Musolini se povijenog repa vratio u Rim. Godinu kasnije, 1925. pokrenuće jedan od najvećih ratova protiv mafije, a poneko bi rekao da je dio tog pregnuća bio na ličnoj osnovi.
Eto, tako to biva sa državom i mafijom u našim južnim kraljevstvima. Mafija je podsvijest države, njena ubojna igla u noćima istorijskih odluka. Mafija služi u mediteranskim pučevima i prevratima, kad se volja države repetira brzinom kakvu službeni aparat nikad ne dostiže. Zatim dođe do konsolidacije, političkih preloma, i mafija počne da smeta. Šalju se gvozdeni prefekti, oklopna vozila, ili inostrani guvernatori. Dijele se grupe onih koji zaliježu i onih koji se žrtvuju. Policija se odriče posebnih veza, saradnici se puštaju niz vodu kojom plivaju tajne.
Sve mnogo puta viđeno, tako prosto u bestijalnom zakonu gole sile, ali svaki put jednako gadno i opasno.
Bonus video:
