Na 9. maj, Dan pobjede nad fašizmom, uvjeren sam kako je „nikad više“ prazan slogan. Naravno, važno je mlade poučavati istoriji i truditi se naučiti lekcije iz prošlosti, međutim vidimo i u ratu za Ukrajinu kako kapaciteti ljudi za činjenje najstrašnijih zločina nisu nestali.
Civilizirano društvo služi tome da se takvi impulsi ograniče. Očigledno da biti čovjek znači ujedno biti sposoban za nasilje. Moramo stoga stvarati odgovarajuću političku i moralnu okolinu kako takvo ponašanje onemogućiti, spriječiti, što se očito na Balkanu nije desilo. Tendencije prema nacionalističkom autoritarizmu su sve snažnije nakon svakog izbornog procesa, pa nemam više vjere u snagu masovnih pokreta koji se suprotstavljaju ograničavanju slobode govora i ljudskih prava.
Mnogo smo puta čuli i vidjeli u našem javnom prostoru kako se otvoreno podržava vulgarni nacionalizam i veličaju fašističke ideje. U takvom društvu politika više nije javna adresa ozbiljne rasprave šta je dobro, potrebno i korisno našem društvu, kako se to može ostvariti. Mi smo takvih rasprava lišeni već decenijama, izgubili smo povjerenje u institucije u kojima sjede šarlatani i demagozi vođeni populističkim instinktom održanja na vlasti, jer kontekst u kojem oni vladaju je društvo poharano krizama koje, nažalost, nije ništa naučilo iz lekcija polovine i kraja dvadesetog vijeka. U svojoj knjizi „Anatomija fašizma“ ugledni povjesničar Robert O. Paxton nas upozorava da u 21. vijeku nijedan fašist neće prisvojiti naslov „fašist“, jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što oni govore; svakako važno je i kako djeluju. Taj novi, remodulirani fašizam niče u nedostatku političkih ideja i nepoznavanju univerzalnih vrijednosti, pa tako uzima oblik i boju svog vremena i kulture. A mi živimo u kulturi poricanja i laži, opravdavanja zla koje je činjeno drugima u ime nacionalnih prava, interesa i zaštite. Govoreći moralno, pa čak i politički, naša ravnodušnost i naviknutost na pojavu fašizma je opasna za budućnost. Zato se mora otvoreno reći da su balkanska društva revizionističkim obrascima istorije zauzeli pozitivan stav prema zločinačkom i kvinsliškom četničkom i ustaškom pokretu iz Drugog svjetskog rata, što je prototip današnjeg fašizma kojeg viđamo u nizu galerijskih likova političara koji liče na aveti, duhove prošlosti kojima želimo vidjeti kraj, ali oni se kao smrtonosni virus začas preoblikuju tvoreći nove i nepredvidive kombinacije, nove složenice vladanja i političkih koaliranja.
Na Balkanu je danas teško reći šta je lijevo, a šta desno, što politiku dovodi do kraja smisla i ne ostavlja nikakav prostor za alternativu. Za taj fašizam koji se rodio pod našim prozorima, koji se ispisuje na zgradama i grobljima, spomenicima antifašizma i kome se navijački skandira na stadionima, odgovorni smo svi, pojedinačno i kolektivno. To je rezultat duhovne praznine, izgubljene političke vizije ideja i ideala, oportune akademske zajednice, kriminogene poslovne elite, revizionističkog školskog sistema, politički kontrolisanih medija. Duboko utonuvši u rezignaciju naša društva su iscrpljena politikom propalih projekata, pregovora i dogovora, najavljenih predizbornih reformi kao snagom demokratskog i privrednog razvoja. Međutim, umor i zasićenost politikom ne mogu biti izgovor za gubitak građanskog identiteta, pretvaranje u pokornog glasača, „čovjeka mase“ koji nema sposobnost da prepozna život kao dobrotu, istinu, ljepotu, pravdu i saosjećanje. A takvih je sve manje jer se fašizam opet nastanio na našoj kućnoj adresi ili možda nije nikada ni otišao?
Teško mi je priznati, kako je sveprisutan, on je pobijedio, realno, devedesetih godina. Nada da će se izroniti iz toga nije ostvarena. Naravno da je dio društva ostao normalan, da je dio društva ostao vjeran antifašističkim vrijednostima, međutim, dominantni narativ svih ovih društava je nacionalizam, revizija Drugog svjetskog rata, isključivost prema drugačijim komšijama, nacionalnim manjinama, kako god želite; posvađanost u odnosu na ratove iz devedesetih i te narative i jedna opća legalizacija revizionističkog narativa i delegitimizacija antifašističke borbe. To karakterizira sva balkanska društva gdje savremeni fašisti i antifašisti nisu isto što i fašisti i antifašisti iz sredine 20. vijeka, ali neka temeljna obilježja su ostala nepromijenjena. Danas svjedočimo tome da se mnogi sljedbenici fašističkih ideja često deklarišu kao antifašisti. Razvilo se to iz prakse vještačke konstrukcije tobožnjeg nacionalnog antifašizma, koji je, navodno, postojao tokom Drugog svjetskog rata, a sve s ciljem da se umanji komunistička uloga u vojničkom slamanju fašizma, iako je uloga partizana predvođenih komunistima u pobjedi nad fašizmom na našim prostorima čista istorijska činjenica, bez obzira na trud pojedinih akademskih i medijskih krugova da to izbrišu iz kulture sjećanja proteklih decenija.
Autor je reditelj i direktor Narodnog pozorišta Sarajevo
Bonus video:
