Kako građanin današnje CG da odluči kome će pokloniti povjerenje? Svi se zaklinju da su “svoji” sa istinom, a nigdje ništa istinito. Svaki čas se pred vašim očima ljuljaju i ruše te njihove velike istine, obično oličene u provjerenim kadrovima, “ljudima od povjerenja”. Njihovog, naravno. A jasno vam je, odavno, pravo govoreći, da njihovo povjerenje i vaše ne mogu stanovati na istom mjestu.
Kako vjerovati dakle, bilo kome od javnih djelatnika, ne samo u kontekstu uobičajenih političkih obećanja i poruka?
Onamo gdje je sudija zastiđe, pravda mora biti - sprdnja. Slučaj tzv. “stečajne mafije” pokazuje bahatost i beskrupuloznost podivljalih djelova sudskog aparata ove države.
Bila je to jednostavna kadrovska filozofija. U najkraćem: što gori ljudski materijal, putevi su se lakše i čudesnije otvarali… Jer u takvoj ekonomiji Moći, onaj sa “mrljom” je zlata vrijedan. Sve mora da sluša. Idealan poslušnik.
Kako vjerovati u CG bilo kome, nakon svega?
Kada na javnoj sceni ponestane onih kojima se može vjerovati, to je nedvosmislen simptom da jedno društvo klizi u nakaradnu dekadenciju i raspad.
Zapitajte se: kome zaista vjerujete? Ima li ih mnogo? Da li i danas vjerujete onima kojima ste nekada vjerovali? To je važno, takođe, eto, da se shvati dinamika toga povjerenja.
Kako vjerovati, recimo, Đukanoviću kada kaže da sve treba prepustiti institucijama sistema… Načelno, nema se što prigovoriti, ali, ostavite načelnost, ovdje je to obično samo parodija. Ili - krizni menadžment. Jer, glavno značenje kazanog ide onda kada predsjednik doda - “kao i do sad”… Samo to ne. Ključne ikone toga “kao i do sad” su Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Lazović i slični… Dakle, najvažnije je da ne bude kao i do sad. To je minimum od kog se mora početi.
Kako vjerovati bivšem Spec. tužiocu kada javno pripovijeda bajke o prisustvu tajnih agenata i odsustvu udaljenih sumnji…
Kako vjerovati sudijama koji su izašli ispod Vesniniog šinjela? A izgleda da je odatle izmiljelo više nego ispod onog Gogoljevog. Kada će taj šinjel biti skinut sa pleća crnogorskog pravosuđa? I što će se sve naći u džepovima toga šinjela?
Kako vjerovati sopstvenim očima kada su vidjele sve što su vidjele…
Ponekad se zapitate - kako neki političari uopšte mogu da stanu pred ljude i govore, bilo što. Jer, iskustvo sa njima je takvo da se ljudi obično prisjete onog stiha - “A posad mu ne bih vjerovao da mi kaže da je mlijeko bijelo…”
Kako vjerovati “književnicima i farisejima”?
Kaže patrijarh srpski Porfirije da “Crkva poštuje državu u kojoj se nalazi (zar mu nije jednostavnije da izgovori njeno ime) i njene institucije, a minimum što očekuje i želi je da svoj život organizuje tako da nikoga ne ugrožava, ali i da uživa prava i slobode pripisane zakonom.”
Amin, što bi rekli vjernici. Samo, postoji problem druge vrste: iskustvo. Taj mimimum o kojem govori patrijarh, SPC nije spremna da zamisli za druge, one koji nisu po njenoj volji. A crkva (ili patrijarh) koji ne umiju biti principijelni, nijesu za bilo koju vrstu duhovnosti.
Kako vjerovati ljudima koji su svaku ideju povjerenja izvrgli ruglu i pretvorili u otužnu parodiju.
Pored ovoga svakodnevnoga sajma gluposti i bijede, odlazak na Sajam knjiga, među knjige i ljude, djeluje terapeutski. Vjerujte knjigama. Bez distance. Ali - mnogima, jer, kako je govorio Kiš, nisu opasne mnoge knjige, opasna je jedna. Uvijek je tako.
Samo tako se može skinuti veo sa svih prevara, a tek to je ljekovito. Kada se družite sa knjigama, lasno vam je shvatiti kome da - ne vjerujete. Onda je sve lakše.
Otkrivanje svih lavirinata zloupotreba ovdašnje moći, biće kao ljuštenje luka, što bi rekao Ginter Gras, jedan od onih koji nedostaju današnjem vremenu. Sloj po sloj, a izvjesno, biće i suza…
Bonus video:
