Kažu da se iznad nas Rusi i Amerikanci već uveliko gađaju laserima i obaraju jedni drugima satelite. Prije nekoliko dana vidio sam na nebu užareno tijelo koje varniči i nestaje u pravcu podgoričkog hotela Hilton. I ovo je neko znamenije, iskoristih lijepu priliku da citiram vladiku Rada. Nikad ranije takvu stvar nisam opazio i danima se pitam šta je. Neki stručnjaci već su mi dojavili kako je varničenje znak da nije meteorit, već metalna bobina ili dizna otpala sa neznanog satelita.
Što god bilo, dok sam gledao kako pada, zamislio sam želju - da Zagrepčanka Mirela Čavajda uspije izboriti pravo na abortus, nakon što je saznala da nosi fetus sa tumorom mozga. Jer više od nevidljivog rata u kosmosu i raketnog obračuna na nebu, mene dira ovaj vidljivi rat za tijelo koji se pomalja u Americi i na trošnom Balkanu.
Želja da Mirela Čavajda pobijedi postala je veća kad sam vidio kako su se dušebrižni desni podlaci krenuli rugati sa njenom mukom i tretirati je kao bezumni inkubator od koga nema nikakve vajde tražiti mišljenje. A kad rodi bolesno čedo, sa rakom mozga, onda će svi lijepo pasti na koljena i moliti se dobrom bogu da dijete ozdravi. Dakle, vjerni dio fejsbuk zajednice naslonjene na crkvenu dogmu nudi prvoklasnu po-moć, nalik paroli sa dječje onkologije u Beogradu koju dobro pamtim, a koja glasi: Bože pomozi da prihvatim ono što ne mogu da promijenim.
Američka umjetnica Barbara Kruger proslavila se umjetničkim pamfletom iz 1989. pod nazivom Tvoje tijelo je bojno polje. Koju godinu kasnije, taj su feministički manifest bukvalno na goloj koži osjetile žrtve masovnih silovanja u Bosni. U ratu je umjetnička vizija dobila svoju realiju, u ratu je žensko tijelo postalo vjerska i nacionalna teritorija koju treba obilježiti. Ne biva vazda ličnog u tim silovanjima, prosto dužnost zove, služba je služba, pa se ne tako rijetko u ispovijestima žrtava javlja motiv silovatelja koji se naknadno izvinjava. Pošto je zločin obavljen, eto, žena opet postaje ono što je bila i prije rata, poznanica iz grada, komšinica, ljudsko biće.
A šta je bila dok se nad njom iživljavalo, pitate se. Bila je tijelo. A šta je tijelo, po Barbari Kruger? Tijelo je bojno polje, to smo rekli.
Ne važi slavna parola samo u ratu. Kad pritisne mir a kolone krotkih pođu ka svojim hramovima, tijelo postaje još šire bojište. Kad ispisuju molitve i crtaju svece po mišicama i sisama, vjernici ulaze u rat za tijelo na svakom pedlju kože.
Mudar pastir cijeni pješadiju, pa se ovih dana u sili crvenog slova javio mitropolit SPC Joanikije, da i on kaže kako poslije Strašnog suda najviše nade polaže u američki ustavni sud. Po Joanikiju, abortus ne dolazi u obzir. Nije usamljen kad tvrdi da je njegova riječ od boga - širom svijeta kanonizuje se i propisuje na osnovu meditativnih slika koje se javljaju muškarcima u stanju celibata i posta. Njihove vizije zadobile su odavno kvazifilozofsku strukturu koju smijemo nazvati teologijom, ali i političku strukturu koju moramo nazvati patrijarhatom.
U toj strukturi žensko je izuzeto iz žene, razdijeljeno u dvije krajnosti između kojih žrec razvlači traku za uviđaj. Na jednom kraju je svetica, majka božija, bezgrešno oplođena i netaknuta materica kojoj se cijeli kosmos klanja, sa druge strane je žena u svojoj putenosti, đavolja doušnica, polufabrikat i rebro, Eva, izdajnica trojnog muškog principa koji vlada.
Slučaj Mirele Čavajde govori koliko su slične alegorijske skaske na snazi unutar naoko civilnog demokratskog društva, te kakva je moć simboličke uprave iza koje stoje abrahamske religije širom svijeta. One blokiraju procese oslobađanja koji traju stotinama godina, a paradoksalno i podlo koriste informatički bum da disemeniraju svoje arhaične poglede na svijet bazirane na parabolama, poslovicama i krnjim filozofemama.
Niko nije pošteđen u globalnom svijetu koji od Amerike do Balkana ujedno veliča i prezire tijelo, u oba mu smjera kidajući pravo na ljudskost i cjelovitost. Odvojenost crkve i države često se pominje, ali ima jedna koja se prećutkuje, odvojenost duše i tijela, koja zapravo stvara temelj da se čovjek sputa, da se zarad jednog dijela poništi cjelina, da se u ime tkiva, duha, ili bukvice, negira jedino što nam je dok smo živi dato - volja nad sobom, volja slobodne ličnosti.
Dok se na nebu, kažu, vode laserske bitke robota, dolje se fanatizuju legije robotizovanih umova kojima je duša pristojan izgovor. Oni bivaju toliko sputani da im beskraj počiva u komandi pastira. Borba je neminovna, u Hrvatskoj je počela, u Americi je počela, a Crna Gora, kakva god bila, suočiće se kad-tad sa istinom da tijelo jeste bojno polje. Ili ako vam se više sviđa slobodni prevod - Tvoje tijelo je Vučji do!
Bonus video:
