Krajem aprila 2022, jedva dva mjeseca nakon što je Rusija napala Ukrajinu, svijet je postao svjestan duboke promjene u onome što rat znači za budućnost. Nestao je san o brzom rješenju. Rat je već čudno „normalizovan“, prihvaćen kao proces koji će se nastaviti u nedogled. Strah od iznenadne, dramatične eskalacije opsjedat će naš svakodnevni život. Vlasti u Švedskoj i drugdje očigledno savjetuju građane da se opskrbe namirnicama kako bi izdržali ratne uslove.
Ova promjena u gledištima se odražava na obje strane u sukobu. U Rusiji se sve glasnije govori o globalnom sukobu. Kako je šefica RT-a M. Simonyan rekla: „Ili ćemo izgubiti u Ukrajini, ili počinje III svjetski rat. Lično, mislim da je scenario III svjetskog rata realističniji.”
Takvu paranoju podržavaju lude teorije zavjere o ujedinjenoj liberalno-totalitarnoj nacističko-jevrejskoj zavjeri da uništi Rusiju. Na pitanje kako Rusija može tvrditi da „denacifikuje“ Ukrajinu kada je ukrajinski predsjednik V. Zelenski i sam Jevrej, ruski ministar vanjskih poslova S. Lavrov je odgovorio: „Mogao bih pogriješiti, ali Hitler je također imao jevrejsku krv. To [što je Zelenski Jevrej] ne znači apsolutno ništa. Mudri Jevreji kažu da su najvatreniji antisemiti obično Jevreji.”
S druge strane, posebno u Njemačkoj, stvara se nova verzija pacifizma. Ako pogledamo mimo sve uzvišene retorike i fokusiramo se na ono što Njemačka zapravo radi, poruka je jasna: „S obzirom na naše ekonomske interese i opasnost da budemo uvučeni u vojni sukob, ne smijemo previše podržati Ukrajinu, čak i ako to znači dopustiti da je Rusija proguta.” Njemačka se plaši da pređe granicu iza koje će Rusija postati istinski ljuta. Ali samo V. Putin odlučuje gdje je ta linija svakog dana. Igranje na strah zapadnih pacifista glavni je dio njegove strategije.
Klađenje na samozadovoljstvo
Očigledno je da svi žele spriječiti izbijanje novog svjetskog rata. Ali postoje trenuci kada će previše opreza samo ohrabriti agresora. Nasilnici po prirodi uvijek računaju da njihove žrtve neće uzvratiti. Da bismo spriječili širi rat - da bismo uspostavili bilo kakvu vrstu odvraćanja - i mi moramo povući jasne linije.
Zapad je do sada radio suprotno. Kada se Putin još samo pripremao da pokrene svoju "specijalnu operaciju" u Ukrajini, predsjednik SAD J. Biden je rekao da će njegova administracija morati pričekati i vidjeti hoće li Kremlj nastaviti "manji upad" ili potpunu okupaciju. Implikacija je, naravno, bila da bi “manji” čin agresije bio tolerantan.
Nedavna promjena u gledištima otkriva duboku, mračnu istinu o poziciji Zapada. Dok smo ranije izražavali bojazan da će Ukrajina biti brzo slomljena, naš pravi strah je bio upravo suprotan: da će invazija dovesti do rata kojem se ne vidi kraj. Bilo bi mnogo zgodnije da je Ukrajina odmah pala, što bi nam omogućilo da izrazimo ogorčenje, oplakujemo gubitak, a zatim se vratimo na uobičajeno. Ono što je trebalo da bude dobra vijest - manja zemlja koja se neočekivano i herojski odupire brutalnoj agresiji velike sile - postala je izvor srama, problem s kojim ne znamo baš šta da radimo.
Europska pacifistička ljevica upozorava na svako ponovno prihvaćanje herojsko-vojničkog duha koji je progutao ranije generacije. Njemački filozof J. Habermas čak sugeriše da je Ukrajina kriva za moralnu ucjenu vis-à-vis Evrope. Ima nečeg duboko melanholičnog u njegovoj poziciji. Kao što Habermas dobro zna, poslijeratna Evropa je mogla da se odrekne militarizma samo zato što je bila bezbijedno ispod nuklearnog kišobrana SAD. Ali povratak rata na kontinent sugerira da je ovaj period možda završen i da bi bezuvjetni pacifizam zahtijevao sve dublje i dublje moralne kompromise. Nažalost, ponovo će biti potrebni „herojski“ postupci, i to ne samo za otpor i odvraćanje agresije, već i za suočavanje sa problemima kao što su ekološke katastrofe i glad.
Poslije nas, potop
Na francuskom, jaz između onoga čega se zvanično plašimo i onoga čega se zaista plašimo lijepo je prikazan takozvanim ne explétif, „ne“ koje samo po sebi nema nikakvo značenje jer se koristi samo iz razloga sintakse ili izgovora. Uglavnom se javlja u subjunktivnim podređenim rečenicama iza glagola s negativnom konotacijom (bojati se, izbjegavati, sumnjati); njegova je funkcija da naglasi negativan aspekt onoga što je bilo prije njega, kao u: "Ona sumnja da će on doći." (“Ona sumnja da on /ne/ dolazi”), ili “Vjerujem ti osim ako me /ne/ lažeš.”
Jacques Lacan je koristio ne explétif da objasni razliku između želje i strasti. Kada kažem: „Bojim se /ne/ dolaska oluje“, moja svjesna želja je da oluja ne dođe, ali moja istinska želja je upisana u dodato „ne“: strah me je ukoliko oluja ne dođe, jer sam potajno fasciniran silovitošću oluje.
Nešto poput ne explétif važi i za evropske strahove u vezi sa prestankom isporuke ruskog gasa. „Bojimo se da će prekid isporuke gasa izazvati ekonomsku katastrofu“, kažemo. Ali šta ako je naš iskazani strah lažan? Šta ako se zaista plašimo da prekid isporuke gasa neće izazvati katastrofu? Kako mi je nedavno rekao E. Santner sa Univerziteta u Čikagu, šta bi to značilo kada bismo se brzo prilagodili? Prekid uvoza ruskog gasa ne bi značio kraj kapitalizma, ali bi „ipak doveo do stvarne promjene u ’evropskom’ načinu života”, promjene koja bi bila dobrodošla bez obzira na Rusiju.
Doslovno čitajući ne explétif, djelovanje prema “ne” je možda najistinskiji politički čin slobode danas. Uzmite u obzir tvrdnju, koju propagira Kremlj, da bi zaustavljanje ruskog gasa bilo ravno ekonomskom samoubistvu. S obzirom na to šta se mora učiniti da se naša društva postave na održiviji put, zar to ne bi bilo oslobađajuće? Da parafraziramo K. Vonneguta, izbjeći ćemo da uđemo u historiju kao prvo društvo koje se nije spasilo jer to nije bilo isplativo.
Čija globalizacija?
Zapadni mediji puni su izvještavanja o milijardama dolara koje su poslate Ukrajini; ipak Rusija i dalje prima desetine milijardi dolara za gas koji isporučuje Evropi. Ono što Evropa odbija da uzme u obzir jeste da bi mogla da izvrši izuzetno moćan oblik nevojnog pritiska na Rusiju, a da istovremeno učini mnogo za planetu. Štaviše, odricanje od ruskog gasa omogućilo bi drugačiju vrstu globalizacije - prijeko potrebnu alternativu i zapadnoj liberalno-kapitalističkoj sorti i rusko-kineskom autoritarnom brendu.
Rusija ne želi samo da demontira Evropu. Rusija se također predstavlja kao saveznik zemalja u razvoju protiv zapadnog neokolonijalizma. Ruska propaganda vješto iskorištava gorka sjećanja mnogih zemalja u razvoju i zemalja sa srednjim dohotkom na zlostavljanje Zapada. Zar bombardovanje Iraka nije bilo gore od bombardovanja Kijeva? Nije li Mosul sravnjen tako nemilosrdno kao Mariupolj? Naravno, dok Kremlj predstavlja Rusiju kao agenta dekolonizacije, on daje vojnu podršku lokalnim diktatorima u Siriji, Centralnoafričkoj Republici i drugdje.
Aktivnosti plaćenika Kremlja, grupe Wagner, koja je raspoređena u ime autoritarnih režima širom svijeta, daju uvid u to kako bi izgledala globalizacija u ruskom stilu. Kako je nedavno zapadnom novinaru rekao Jevgenij Prigožin, Putinov prijatelj koji stoji iza Wagner grupe: „Vi ste umiruća zapadna civilizacija koja Ruse, Malijce, Centralnoafrikance, Kubance, Nikaragvance i mnoge druge narode i zemlje smatra ološem Trećeg sveta. Vi ste patetična ugrožena gomila perverznjaka, a nas ima mnogo, na milijarde. I pobjeda će biti naša!” Kada Ukrajina s ponosom izjavljuje da brani Evropu, Rusija odgovara da će braniti sve evropske prošle i sadašnje žrtve.
Ne treba potcjenjivati efikasnost ove propagande. U Srbiji, posljednja istraživanja javnog mnjenja pokazuju da se prvi put većina birača protivi ulasku u EU. Ako Evropa želi da dobije novi ideološki rat, moraće da promijeni svoj model liberalno-kapitalističke globalizacije. Sve osim radikalne promjene neće uspjeti, pretvarajući EU u tvrđavu okruženu neprijateljima koji su odlučni da je prodru i unište.
Dobro sam svjestan implikacija bojkota ruskog gasa. To bi podrazumijevalo ono što sam više puta nazivao “ratnim komunizmom”. Cijele naše ekonomije bi morale biti reorganizirane, kao u slučaju potpunog rata ili slične katastrofe velikih razmjera. Ovo nije tako daleko kao što se čini. Kupovina jestivog ulja se zbog rata već neformalno ograničava u trgovinama u U. Kraljevstvu. Ako se Evropa odrekne ruskog gasa, opstanak će zahtijevati slične intervencije. Rusija računa na nesposobnost Evrope da učini bilo šta "herojsko".
Istina, takve promjene bi povećale rizik od korupcije i pružile mogućnosti vojno-industrijskom kompleksu da ugrabi ekstra profit. Ali ovi rizici se moraju odvagati u odnosu na veće uloge, koji dobrano prevazilaze rat u Ukrajini.
Pet konjanika
Svijet se suočava s višestrukim, simultanim krizama koje evociraju četiri konjanika apokalipse: kugu, rat, glad i smrt. Ovi jahači se ne mogu jednostavno odbaciti kao figure zla. Kao što je T. Hancock, prvi vođa Zelene stranke Kanade, primijetio, oni su “izuzetno bliski onome što bismo mogli nazvati četiri konjanika ekologije, koji reguliraju veličinu populacije u prirodi”. U ekološkom smislu, „četiri jahača“ igraju pozitivnu ulogu sprečavajući prenaseljenost. Ali kada su ljudi u pitanju, ova regulatorna funkcija nije funkcionisala:
“Ljudska populacija se više nego utrostručila u proteklih 70 godina, sa 2,5 milijardi 1950. na 7,8 milijardi danas. Pa šta se desilo... Zašto nismo pod kontrolom? Postoji li peti konjanik koji će u nekom trenutku uzrokovati pad naše populacije, kao što to čine leminzi?”
Donedavno, primjećuje Hancock, čovječanstvo je moglo držati četvoricu jahača u šaci pomoću medicine, nauke i tehnologije. Ali sada “masovne i brze globalne ekološke promjene koje smo pokrenuli” se kreću izvan naše kontrole. “Dakle, iako bi nas, naravno, udar asteroida ili erupcija super-vulkana mogli uništiti, najveća prijetnja ljudskoj populaciji, ‘peti konjanik’ ako želite, smo mi.”
Da li ćemo biti uništeni ili spašeni, zavisi od nas. Ipak, dok globalna svijest o ovim prijetnjama raste, to se nije pretočilo u smislenu akciju, tako da četvorica jahača galopiraju sve brže i brže. Nakon pošasti covida-19 i povratka rata velikih razmjera, sada se nazire kriza gladi. To će rezultirati masovnom smrću, kao i sve težim prirodnim katastrofama uzrokovanim klimatskim promjenama i gubitkom biodiverziteta.
Trebali bismo se, naravno, oduprijeti iskušenju da veličamo rat kao autentično iskustvo koje će nas izvući iz našeg samozadovoljnog konzumerističkog hedonizma. Alternativa nije jednostavno petljanje. Umjesto toga, to je mobilizacija na načine koji će nam koristiti dugo nakon završetka rata. S obzirom na opasnosti s kojima se suočavamo, vojna strast je kukavički bijeg od stvarnosti. Ali to je također i udobno, neherojsko samozadovoljstvo.
(Project Syndicate; Prometej.ba; prevod: M. Abaz)
Bonus video:
