Kako je dobro kad čuješ nešto mnogo dobro! Čuješ kako momak kaže da se budi sa glavoboljom, a pita se kad će se probuditi sa glavom boljom. Uglavnom, kad se rodi album, ako ima jednu pjesmu da valja dobro je. Ako ima jednu pjesmu koja će da ostane, odlično je. Pojavio se konačno kompletan album, pjesma za pjesmom, ništa ne škripi, nema falinki, nema kikseva. Svaka pjesma je ujednačena, svaka pjesma je drugačija, nema liričkog silovanja, nema iskakanja iz krivina, nema prećerivanja sa rimom. To što Random reper radi, to je ozbiljan posao. Izašao je album koji će da traje i pjesme koje će da gruvaju i gruvaju.
”Vidio sam više pucnjava no radnica iz Gurmana”. Samo da postoji taj stih opravdao je cijeli album, a takvih je gomila. Kao kad je izašao album Kamo sjutra Rada Rapida Radaresa, eksploziju je napravio Random sa ovim albumom.
”Ima urbanih krajeva ali je sredina ruralna”. Ne postoji na ovom albumu ništa što je na prvu loptu. Sve ima dublju priču, ali nepretencioznu, nikako naivnu, ali bez patetike, sa idealnom dozom ironije, mangupluka, grada koji shvata da nije do kraja grad.
Balčkan, kajdanka, karakondžula, izrazi se nižu i pucaju asocijacije. Otključava svaka pjesma redom svoju ciljnu grupu. Javlja se priča o depresivnom novinaru - a nije ni do članaka. Fantastičan wordgame!
Ima i subkulturnih momenata, provlače se i “zvijezda podgoričkog asfalta ka Radonja”. To je posebna poruka za usku ciljnu grupu, ali ko ukapira, ima da razvuče osmijeh od uva do uva. Da se istinski oduševi i da traži dalje koja će pjesma kako da ga pogodi. Da li kad čuje “Kako goj oj” podgorički haiku, izraz koji funkcioniše na potezu pokojne Tuške pjace, na putu do tog mističnog Pejtona koji postaje Makondo.
Gilipteri, Inpek kifle, svuda lete asocijacije, projektuje se budućnost, duhovito sumorna, ali sve je obojeno izgbjegavanjem. Od “Kako goj oj” do “Evo viđi”, a tu je i pjesma “Vele” i “Smo što nije”. Sve je to izbjegavanje, preskakanje teme u čemu smo majstori, a Random je to majstorski uhvatio, taj gradski običaj.
”Đe si mašino” pjesma kida, baš kako treba da začini album, sa sve Đurom Franetom koji vergla izraze od Kotona do Drezge. Konačno se pojavio album koji ima ozbiljan Intro i Outro, a da taj princip zaista radi.
Postoji na albumu i jedna ozbiljna, ali baš ozbiljna pjesma, “Klica u Pejton”. Taj naziv pjesme dovoljan je da opravda namjernu padežnu grešku, činjenicu da u Podgorici mnogi znaju gramatiku u prste, ali namjerno griješe jer to im je lična karta. Za ovaj album Random je zaslužio standing ovations. Napravio je album sjajan, gradski, mangupski, da trešti iz kola, da piči u klubu i teretani, da se šeruje na društvenim mrežama, a konačno i da ima nešto naše da se čuje i na Deezer-u. Oguglali smo na osrednjost i aljkavost, toga ovdje nema. Nema peckih fora, sve je kako treba na ovom albumu!
Random vrijedi da se čuje i da se sluša! Apsolutna randominacija!
Bonus video:
