Ni o evropskoj desnici, ni o njenom utjecaju na Balkanu ne može se danas više govoriti u generalizirajućim kategorijama. „Ukrajina“ i razni igrači u toj igri već su iz temelja promijenili globalnu svjetsku situaciju. I mnoge do juče važeće narative.
Šesnaest evopskih populističkih stranaka još lani je bilo za „reforme Evrope“: vraćanje zajedničkoj tradiciji i vrijednostima, za poštivanje kulture i istorije evropskih država, evropske judeohrišćanske baštine itd. Neupitna je saglasnost protiv izbjeglica, posebno onih iz islamskih zemalja, potom ultranacionalizam, kulturni konzervativizam i protivljenje Evropskoj uniji… Ali, Putin kojemu su bili bezmalo listom skloni, „kriv je“ što se sad jasno uočila i vječita potajna sklonost desnice za pragmatično omekšavanje spram zvaničnih državnih politika. Posebno uoči izbora. Sve ovo sada mnogima u EU odgovara.
Ali politike evropske desnice uglavnom nisu urnek za analizu desnih snaga na Balkanu. Ni transparentno organizacijski, ni sadržinski u politici, u parlamentima pa i javnosti, ni motivaciono i po izvorima na kojima se hrane. Desnica u državama bivše Jugoslavije rađala se koliko na naknadnoj ideološkoj legalizaciji starih politika, ideja i sentimenata onih što su bili poraženi u Drugom svjetskom ratu i potom onih što su rođeni u potpuno novim politikama i interesima nakon ratova devedesetih.
U Bosni i Hercegovini posebno, uništeno je ciljano bezmalo potpuno staro društvo istorijski odrastano u miješanosti po svim osnovama. Permanentna proizvodnja mržnje, straha i ultranacionalizma postali su potom profitabilni projekat za vladajuću elitu, kako kod „seljačke desnice“ tako i kod značajnog dijela „mlitave ljevice“ što bi rekao Žižek.
Takozvana „desnica“ u BiH, zapravo je održavano bezakonje, primitivizam, bahatost, osjećaj nedodirljivosti pomnožen rasturenim i korumpiranim pravosuđem. Uz šutnju tzv. međunarodne zajednice potpuno opijene potrebom za održavanje status quo jada. Što zbog njima nebitne Bosne, što radi nove geostrateške planetarne drame.
Minulih dana Slovenija je jedina, iznenada, napravila izborni iskorak kontra desnici. Hrvatska je sa nostalgično desnim i blago lijevim narativima ušla u evropsku „ne talasaj“ familiju. U Srbiji su na izborima tri desne, populističke stranke osvojile glasove za ulazak u vlast, uz bezmalo zajedničku platformu.
Ona je, kod „desnih“ u BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i na Kosovu uglavnom, uz klasični i organizovani huliganizam, na terenu ultranacionalizma i šovinizma. Ta takva desnica jača iz dana u dan, praktično bez ikakve veze sa jačanjem ili slabljenjem političke desnice u Evropi. Osim, jasno, generalnih svjetskih trendova koji bezočno guraju u prvi plan gole profiterske interese sve se otvorenije šprdajući sa onim što je bilo poštivanje međunarodnog poretka i prava, principa, sistema, humanizma…itd.
Zaključak je: desnica u Evropi jeste politički faktor, a desnica na većem dijelu Balkana proizvedeni je rezultat ciljanih neuređenosti što pogoduju propadanju društva i profitu nezajažljivosti. Uz interese izvana da ne bude drugačije. Zato se te dvije desnice, bezmalo, nisu srele ni na izvorima ni po sadržaju. Okvir za ulazak u vlast kod prvih je, ipak, sistem i politika, a kod većine drugih to je haos i nepoštivanje politike, bilo kakve smislene. Vidljivo je na svakom koraku.
Autor je novinar i diplomata; bio je urednik sarajevskog „Oslobođenja“ i dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka
Bonus video:
