Petak, 20. maj - "Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku/ Kandilo baca i sobu mi zari./ Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,/ I gluhi časi neosjetno teku./ Napolju studen..."
Dobro, kod mene je prigrijalo, ništa ni od kandila iz Šantićevih stihova, ali meni su pretprazničke večeri već decenijama jednako tužne kao u njegovoj pjesmi. Sve, a ne samo ova uoči Dana nezavisnosti.
Povodom tog praznika, svake godine imam istu želju. Da pozovem Mila Đukanovića i pitam - je li vrijedjelo.
Ne mislim pritom na obnovu nezavisnosti, saglasni smo da je to prirodna pojava u svim međunarodno priznatim državama koje su nestajale nasilnim putem.
Nego je li vrijedjelo decenijama urnisati živote hiljadama independista samo zbog toga što su ka nezavisnosti krenuli godinu i po prije njegovog "rata za mir" i deceniju i po prije njega lično.
I je li, nakon referenduma, vrijedjelo te iste ljude - uključujući i njihov već stasali podmladak - progoniti i narednih deceniju i po, sve do posljednjeg dana vladavine depeesa...
Je li vrijedjelo, i to bih ga pitala, prebijati nas kao pse po cetinjskim i ostalim trgovima, a još više po ulicama kojima smo bježali od policije.
I to samo zato što smo - goloruki, podrazumijeva se - tražili ne samo nezavisnost za svoju državu, nego i slobodu, pravdu i jednakost za sve njene stanovnike...
Krenuh na još jedno je li vrijedjelo, kad zove moja revnosna čitateljka.
- Jesi li vidjela, Dritan ti je lajkovao i ovu kolumnu iako ga opet napadaš bez razloga?
- Pogledaću, ali ne znam što ti je tu čudno, lajkuje on moje kolumne godinama...
- Kako što je čudno, on je premijer, da ti nije kad Milo poslao lajk?...
Nasmijah se... I vratih u doba Liberala i Fri Montenegra... Kad su nas redovno "lajkovali" njegovi Službenici u uniformi i civilu, a naročito oni u njegovim medijima...
Dobro je, ipak se (o)kreće, makar i nakon trideset godina... Biće nešto od ove Vlade...
I ne, ne mislim to samo zbog premijerovih lajkova na moje prigovore...
* * *
Subota, 21. maj - Gledam snimke sa sinoćnjeg prijema i ne vidim nijednog liberala, a nemam gdje da protestujem osim na fejsbuku. Najmanje mi diže pritisak, zato što su na njemu čak i najodvratnije laži i uvrede u devedeset posto slučajeva potpisane imenom, prezimenom, a često i portretom.
Kad kažem liberal, mislim na one članove partije i osnivače koji nikad nijesu odustali ni od jednog cilja LSCG-a. Zbog datuma i sjećanja, jezik mi je bio brži od pameti, kasnije mi je fb prijatelj javio da jedan jeste bio pozvan.
Malo, ali bolje nego nijedan. I šteta što nije došao.
Da pokaže da nas još ima među živima.
Da i dalje vidimo istinu.
Da je zaludu Đukanović na Abazovićev prijem doveo više vojske nego i na jedan sopstveni.
Da je porast brojnog stanja depeesovaca na tom slavlju u obrnutoj srazmjeri sa snagom partije.
Da njihovi osmijesi naštelovani za grupni portret džaba poručuju "mnogo smo jaki".
Da fali malo, baš malo, da neki od vrhovnih slavljenika odu stazama dvoje vrhovnih sudija koji su priznavali samo sud svoje partije.
Da svijetla reflektora kod vile Gorica ne mogu razgrnuti mrak koji čeka ne samo neke prisutne, nego još brojnije odsutne...
Da zavjet ćutanja ne prekidaju svi zavjetnici odjednom, dovoljno je da pukne jedna karika pa da se sve ostale prospu kao brojanica...
Da su i nekad uvaženi crnogorski gosti i prijatelji Don Ćićo Prudentino, Salvatore Rina i Đerardo Kuomo vjerovali kako će ih omerta štititi dok odu bogu na istinu, a ipak su prethodno morali da se ispovijede tužiocima...
* * *
Nedjelja, 22. maj - Znam, mlađi čitaoci se već perčinaju sa mnom, udavi ova baba s pričom o devedesetim. Džaba dime i ovaj put, nije do babe nego do njihove budućnosti.
Ne pomaže tu zatvaranje očiju i mozga, nije pomoglo ni trodecenijsko kolektivno bjekstvo od istine. Tih devedesetih zacrtana je sudbina Crne Gore ne samo za proteklih trideset godina nego i za još toliko narednih...
Te godine, nažalost, jedna njena trećina i danas vidi kao prekretnicu ka pravom cilju. A polovina koja je 2006. zaokružila DA, na još veću žalost, vjeruje da je sve riješeno time što se zvanična Crna Gora 2006. formalno odrekla sebe iz devedesetih i još formalnije preuzela program Liberalnog saveza.
Suštinski, ni od odricanja ni od preuzimanja nije bilo ništa. Slobodan pojedinac, Slobodan narod, Liberalna demokratija, Privatna svojina, Slobodno tržište, Socijalna pravda, Demokratska i nezavisna država - pod tih sedam naslova urađen je program LSCG. Ostvarena je samo druga polovina sedme tačke, i to ako zaboravimo briselske činovnike. Prva polovina i ostalih šest tek dolaze na dnevni red.
Najžalosnija je ipak činjenica da je te istine danas svjesno desetak posto stanovnika. A ona staje u jednu, samo po formi složenu, rečenicu:
Nakon trideset godina propadanja, najmanje još toliko biće potrebno Crnoj Gori u cjelini i - što je drastično važnije - svima u njoj pojedinačno samo za povratak na fabrička podešavanja...
U društvu koje tri decenije posrće politički, ekonomski, obrazovno, kulturno i - prije svega - moralno, taj povratak nije moguć bez mudrih i časnih lidera. Koristim množinu zato što nas je jednina i dovela dovde...
Stabilokratska politika Evropske unije jeste pripomogla da ta jednina potraje predugo. Ali to ne znači da možemo izbjeći njen zahtjev, ponovljen i na 16. godišnjicu nezavisnosti, da stolice u Briselu za nas nema dok u Podgorici ne počnu suđenja za ratne zločine iz 1991/92.
Rekoh li ja na početku, nije do babe...
* * *
Ponedjeljak, 23. maj - Pročitah na portalu da se Osnovno državno tužilaštvo sa Cetinja žalilo na presudu kojom je Veselin Veljović oslobođen za napad na policiju tokom protesta zbog ustoličenja.
Tek sad, zar ta žalba nije davno podnešena?
Blago nama i s ODT-om i sa VDT-om! Ne mogu ni da zamislim kako će te "trule daske" istražiti davno natrule snimke iz "rata za mir", kad im je trebalo mjesec i po da vide ono što sva Crna Gora gleda evo devet mjeseci...
Neka to, nego jedan od Veljovićevih advokata "vjeruje da će podgorički Viši sud potvrditi oslobođajuću odluku" sudijinice Osnovnog suda koja je tvrdila "da dokaza za osudu nije bilo".
Dabogda se i to desilo, ne bi bilo prvi put.
Samo još da u obrazloženju napišu kako nije istina ono što i sudijinica i stotine hiljada porotnika vide na snimku, nego ono što o ponašanju savjetnika Predsjednika države 5. septembra na Cetinju kažu policajci kojima je optuženi koliko juče bio vrhovni komandant.
Ili još kraće - Veljović se malo šalio, baš tako neka napišu...
Možda će im bar jedan gledalac snimka povjerovati...
* * *
Utorak, 24. maj - Da sam potpuno u pravu što od rata naovamo nemam vjere u briselske činovnike, potvrdila je i predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen porukom iz Davosa.
- Kijev mora da dobije rat protiv Moskve, da od napada Rusije na Ukrajinu napravi strateški neuspjeh Vladimira Putina?!
Ček da vratim snimak, mora da je neka greška...
Zaludu, dobro sam čula i još bolje razumjela...
Zlosrećna zemlja, koja već tri mjeseca ide u lagum, treba da porazi pomahnitalog diktatora i njegovu velesilu?!
Dok evropske sile brinu čime će se grijati naredne zime i kojim će morem uvoziti hranu...
Ne pada im na pamet da potegnu NATO-argumente. Kao 1999. na SRJ, ili kasnije po Bliskom istoku, kad je opasnost od širenja sukoba bila drastično manja...
Ovakvo licemjerstvo ne pamtim još od ubijanja Bosne i Hercegovine. Kad su se evropske zemlje utrkivale koja će na granatiranje Sarajeva uzvratiti oštrijim saopštenjem...
Sad se sprdaju sa živim i mrtvim Ukrajincima. Samo što su im umjesto saopštenja poslali Upitnik o kandidaturi za učlanjenje u Evropsku uniju.
I odgovore prihvatili u rekordnom roku od deset dana. Dok ruske trupe postižu rekorde u okupatorskoj snazi i izdržljivosti...
Ako ih ne zaustavi kakva jača sila, bojim se da će Evropska unija status kandidata dodijeliti kad Ukrajine više ne bude bilo...
* * *
Srijeda, 25. maj - Direktor Uprave policije Zoran Brđanin uputio je izvinjenje žrtvama i članovima porodica bosansko-hercegovačkih izbjeglica koje su deportovane 1992. godine.
I to je dobro, isto kao i prisustvo ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića, ministra pravde Marka Kovača i ministra rada Admira Adrovića Memorijalnom skupu.
Još će bolje biti, mada ne izgleda realno, ako istražitelji ponovo provjere sve činjenice o tom zločinu i pokušaju da zločince izvedu pred sud.
Ono što realno jeste bilo moguće - ukoliko nijesam nešto propuštila u izvještajima sa tog skupa - nažalost nije urađeno.
Ljudski bi bilo da je neko od učesnika uputio izvinjenje i porodici pokojnog Slobodana Pejovića. Koji je taj državni zločin iznio u javnost, do kraja života svjedočio o tom zločinu, od te države bio proglašen izdajnikom i - umro boreći se da se zločin ne zaboravi.
* * *
Četvrtak, 26. maj - Nemam kad da čekam godinama čekani duel Milan Knežević - Duško Marković.
Ko preživi - pričaće...
Bonus video:
