Izašla je četvrta Lauševićeva knjiga. Teška je kao i prethodne tri. Kao i prethodne tri knjige počinje citatom Dragana Roganovića Šomija. “Mislilac iz Titograda” je nikad življi iako je preminuo nedavno, a Šomi ovog puta poručuje na početku knjige: “Samo da mi noge rasteknu - ko praćka sam!”. Kakvo odbijanje predaje, kakav impuls života, humor i muka smiješane najlakše se piju. Niko kao Šomi.
Ovo je dobra knjiga, ako je dozvoljeno reći da su ovakve knjige dobre. Prve tri Lauševićeve knjige bile su impulsivne, ispovjedne, na talasu dugogodišnjeg ćutanja, zločina i suđenja. Ova knjiga je drugačija, pisana smislenije, nalik romanu, pažljivo struktuirana, na dobrim temeljima građena.
”Padre, idiote!” je knjiga presjek gadnih godina, sa likovima kojima nema potrebe da se dodaje imaginacije jer su dovoljno zanimljivi, jer je vrijeme inspirativno i u ljudima izaziva sve najbolje i sve najgore. Sve prate Dostojevski, Šomi Roganović i Njegoš. Tu su i Gaga Nikolić, Ljubo Dapčević i Arkan. Rat, film, pozorište, muljavine, devize, pasoši i haos. Svega ima, svakakvih likova, a ko god se zaprepasti, treba da se sjeti da je sve moglo biti prećutano, a nije, a bolje što nije, bolje po čitaoce prije svega.
”Draga mi je Crna Gora, ali drža istina”, opet Laušević citira Šomija Roganovića. U knjizi Crna Gora je alternativna pozornica, mjesto oko koga se sve vrti, centar nekog ludog svijeta koji se dijeli samo na isključivo dobre ili mnogo loše ljude. Crna Gora koja muči, priziva, zavodi, uči, prijeti, odbacuje i grli.
Prosto je nevjerovatno koliko paralela ima u knjizi koje nemaju prevelike formalne sličnosti, nove Lauševićeve knjige i memoara Milovana Đilasa. Izašle su te dvije knjige skoro pa istog mjeseca, a povezuje ih Crna Gora, polumitsko mjesto iz koga se čuju glasovi, Crna Gora koja ječi i leleče. Težnja autora da joj se vrate, da stalno osluškuju što se tamo govori i zbiva, kao i iskrena ljubav koju prema Crnoj Gori osjećaju je gotovo identična. Laušević i Đilas rade to skoro potajno, preko glasnika i sjećanja, da se ne vidi jasno ta zaljubljenost i to prokletstvo.
Nije ova knjiga dobra zato što ima mnogo loših. Dobra je jer je čitljiva, pismena, zanimljiva i što poziva na preispitivanje, što je valjda i poenta svega. Dobra je jer govori o važnosti praštanja, značaju porodice, o seobama, o životu. Makar zbog jednog Šomijevog citata vrijedi pročitati, jer se sve naše sudbine pletu oko te misli: “Najbolji se dvoume, najgori se kurče!”. To je slika našeg parlamenta, sudstva, kriminala, partija, baš svake pore društva. To nas lomi, tu je kvaka. Znao je to Šomi, a prepoznao Laušević.
Bonus video:
