Harold D. Lasvel (1902-1978), koji je bio vodeći američki politikolog i teoretičar komunikacije, jedan od najuticajnijih naučnika 20. vijeka, profesor prava na Jejl Univerzitetu, predsjednik Američkog udruženja za političke nauke (APSA), Američkog društva za međunarodno pravo i Svjetske akademije nauka i umjetnosti (WAAS), tvrdio je da ljudsko dostojanstvo ima isto značenje kao i ljudska sloboda. U političkom smislu, za njega sloboda i dostojanstvo podrazumijevaju demokratiju i podjelu moći u procesu odlučivanja (Torgerson D., 2015: 32). On je isticao i da demokratizacija zavisi od postizanja i održavanja profesionalnog identiteta koji je posvećen ostvarenju (Torgerson D., 2015: 32). Političke nauke za njega predstavljaju proučavanje promjena u distribuciji vrijednosnih obrazaca u društvu, i zavise od moći. Vrijednosti su željeni ciljevi koji su određeni dinamikom (moći), a ogledaju se u sposobnosti odlučivanja. Političku moć karakteriše sposobnost da se u zajednici, za druge ljude, proizvedu namjeravani efekti (politike).
”Istina je da istraživanje nije samo sebi cilj. Imamo sociopolitički cilj, savršenije instrumentacije demokratskih vrijednosti. Kada dođemo do osnovne analize uzajamnog dejstva povodom ličnosti i moći, dalji korak je razmatranje kako da ono što smo naučili stavimo u službu ljudskog dostojanstva. U tom trenutku prelazimo sa kontemplativnog na manipulativni pristup i preuzimamo obavezu da osmislimo načine i sredstva da vlast stavimo u službu demokratskog društva, društva u kojem se dijele moć i poštovanje i u kome se druge vrijednosti obogaćuju i dostupne su svima.” (Lasswell H.D., Power and Personality, 1949, str. 9).
Analiza politike direktno je uslovljena političkim procesom. Sve je povezano sa perspektivom različitih faza u odnosu na pristupe politici koju želimo postići. Predstavljeni Lasvelov model političkog procesa podrazumijeva linearni niz različitih faza i dizajniran je za rješavanje problema. U literaturi, ono u potpunosti korespondira sa drugim preskriptivnim racionalnim modelima, baziranim na teoriji organizacije i javne administracije (Jann & Weigrich, Theories of the Policy Cycle, 2007: 43-44). Prema takvom modelu, svako odlučivanje treba da se zasniva na ”sveobuhvatnoj analizi problema i ciljeva, praćeno inkluzivnim prikupljanjem i analizom informacija i traženjem najboljih alternativa za postizanje ovih ciljeva” (Jann & Weigrich, 2007: 44). To podrazumijeva i analizu troškova i koristi povodom najboljih opcija, izbora usmjerenja i pravaca razvoja, efikasnost u sprovođenju mjera, praćenje rezultata povodom ciljeva i njihovo prilagođavanje gdje je to potrebno. Sve pobrojano sadržano je i u metodologiji Generalnog sekretarijata Vlade CG (GSV). Nadležna ministarstva su dužna da politike i planove usklade sa ovom metodologijom. Zašto se onda GSV metodologija ne poštuje? Koje su to ”vrijednosti” koje su drugim ljudima i grupama isporučuju u zajednici?
Najprije, u Crnoj Gori nemamo uokviren politički proces u kreiranju politika. To znači da ne postoji proces kreiranja politika prema (stvarnom) sadržaju, a koji bi bio zasnovan na interakciji i efektima različitih aktera i snaga u društvu - u smislu oblikovanja i praćenja odgovarajućeg sadržaja. Zato u našim politikama nema ni stvarnih definicija (problema). Naše politike su ”planovi o planovima”. Takav je i Srednjoročni Program rada Vlade 2022-2024. Sve to nasuprot jasnim zahtjevima GSV metodologije. Zbog toga naše politike nijesu metodološki određene i nijesu usmjerene na rješavanje (stvarnih) problema. Ilustracije radi, ranijim politikama bilo je je predviđeno da stepen reciklaže u CG u 2020. bude na nivou 80%, zavisno od vrste otpada. Danas, 2022, poslednji podaci (iz 2016), ukazuju da stepen reciklaže iznosi 4.5%. Novi, Srednjoročni program Vlade 2022-2024, predviđa da stepen reciklaže u 2024. bude 25%. To će se postići tako što će se usvojiti ”novi plan”. Sve to bez podataka, analiza, činjenica i drugih zahtijevanih metodoloških pristupa. Dakle, jasno je uočljivo da kontinuirani proces politika ne postoji, ali i da se tako kreirana politika ne može desiti.
Drugo, faze kreiranja naših politika se ne razvijaju hronološkim redosljedom. To znači da pristupi politikama nijesu takvi da se najprije definišu problemi, koji će se staviti na dnevni red i na bazi kojih će se razvijati, usvajati i sprovoditi sadržaji (politike). Ne postoje ni procjene efektivnosti i efikasnosti. Na primjer, usvojen je Zakon o istopolnim zajednicama, ali godinama nije rađeno na stvaranju pravila i usklađivanju sa drugim zakonima. Sekundarna pravila ne postoje i Zakon je samo mrtvo slovo na papiru. Zbog toga se ne može govoriti ni o tzv. cikličnom modelu politike. Ne postoji povratna sprega između uticaja povodom problema zbog čega se stvaraju politike i njihovih ishoda (rezultata). Ovo takođe ukazuje na neracionalnost i odsustvo kontinuiranog procesa u stvaranju politika. Na taj način, u praksi, ”stari planovi” koji se godinama unazad nijesu realizovali, postaju ”novi planovi” ili čak unaprijeđeni ”Evropski planovi”. Umjesto obaveze da osmislimo pristupe za realizaciju politika, mi zapravo simuliramo ”pretvaranje” političkog procesa o tome.
Treće, formulisanje i usvajanje politika podrazumijeva definisanje ciljeva koji trebaju da odgovore šta će se postići (politikama), ali i da razmotre alternative djelovanja. Tako je, na primjer, Akcionim planom za 2018. predviđeno da se izradi analiza o potrebama lica s invaliditetom povodom izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kao i regulisanje zakonskog okvira Registra lica s invaliditetom. Do danas, ove aktivnosti od suštinskog značaja za koncepte inkluzije, socijalne zaštite, socijalne kohezije i socijalne pravde nijesu realizovane. I dalje je nejasno koji su to definisani ciljevi i odgovori koje treba postići u socijalnoj politici. Koliko je mladih na primjer ugroženo siromaštvom? Koliko od njih su osobe muškog, a koliko ženskog pola, koliko pripada manjinskim grupama, licima s invaliditetom, koliko trans, a koliko LGBI osoba? U zdravstvenim planovima ne postoje vizije, ciljevi i aktivnosti da bi razumjeli na koji način se vlasti bore protiv nejednakosti. Na koji način se uspostavlja zdravstvena pravičnost, socijalna pravda, socijalna kohezija i jednakost. Istraživanja OEBS-a o nasilju nad ženama, zasnovano na metodologiji Agencije Evropske unije za temeljna prava, pokazuje da 62% žena, ili više od šest do deset žena smatra da je nasilje nad ženama često. Jedna od pet žena (19%) je iskusila fizičko ili seksualno partnersko (ili nepartnersko) nasilje nakon svoje 15 godine, a njih 31% (tri od deset žena) je doživjelo seksualno uznemiravanje (OEBS, 2019: 7). Pored toga što nasilje predstavlja kršenje ljudskih prava, uticaji diskriminacije kojima su žene izložene negativno se odražavaju na zdravlje žena i djece. Dugoročni efekti mučenja usljed porodičnog nasilja loše utiču na zdravlje (Haigh, 2002: 167). Istraživanja ukazuju i da niži nivo kolektivne efikasnosti, niži nivo socijalne kohezije, nedostatak društvene intervencije i ukupni socio-ekonomski kapaciteti pogodno utiču na pojavu i povećanje nasilja nad ženama. Međutim, u crnogorskim politikama nasilje u porodici ne predstavlja javno-zdravstveni problem, a socijalne determinante uopšte nijesu definisane. Sistemi krivičnog pravosuđa i zdravstvene zaštite takođe nijesu povezani aktuelnim politikama. O svemu tome ne postoji ama baš ništa.
Ako se prethodno ne pristupi reviziji postojećih „planova o planovima“ i metodološki ispravno ne definišu ciljevi, uspostave realni pristupi i jasni putevi pregovaranja sa EU, potpuno je nejasno na koji način se mogu postići očekivane promjene u društvu, ali i zadovoljiti koncept inkluzije. Ako zadržimo postojeće (neracionalne) politike i loše navike u planiranju, nejasno je i da se uopšte nadamo da ćemo uskoro dobiti završna mjerila u pregovorima sa EU. Ako su mjerila određena fotokopiranjem zakonskih tekstova, onda smo u dobroj mjeri već ispunili zahtjeve. Ako se mjerilima ipak zahtijevaju stvarne vrijednosti koje će se isporučiti građanima i grupama kojih se to tiče, onda je vrijeme da se pristupi revizijama politika na svim nivoima i da se kreiraju stvarni i metodološki zasnovani razvojni planovi. Zanemarivanjem problema neće se desiti inkluzivnost, ali ni vrijednosti i koristi za društvo. To bi bilo suprotstavljeno konceptima dobrog i otvorenog upravljanja, ali i vrijednostima na kojima počiva EU. Štaviše, takve i slične navike i pristupi u (ne)planiranju stvorili su aktuelne političke diferencijacije i društvene podjele kao neželjene posljedice i očigledne nuspojave, da i nakon devet godina pregovaranja nemamo očekivane rezultate povodom članstva u EU - a da su proporcionalni proteku vremena, uloženim finansijskim sredstvima i snažnoj međunarodnoj podršci. Stoga je krajnje vrijeme da državne institucije i politike podredimo profesionalnom identitetu i distribuciji vrijednosnih obrazaca, i stavimo ih u službu ljudskog dostojanstva, ljudskih sloboda, stvarnih mjerila i vrijednosti. Jedino tako možemo otvoriti put za završna mjerila i članstvo u EU. Čini se da Crna Gora ima posljednju šansu (u takvom formatu) koju ne bi smjela „prokockati“. Da bi se to postiglo, vrijednosti zahtijevaju promjenu starih (loših) navika u planiranju i vođenju politika, a politička moć, umjesto partijskih, mora se odrediti javnim interesom i sposobnošću da se u zajednici proizvedu stvarni efekti namjeravane politike.
Autor je profesor prava i stručnjak za analizu i kreiranje javnih politika
Bonus video:
