Krsto

To ime sam, da pamtim, prvi put čuo kao dječak od sedam ili osam godina - bila je vjerovatno 1974. Otac i njegov prijatelj, prosvjetni radnik i boem, Dimo Bojanić, čim popiju potegnuli bi - Popoviću konja jaši, za tobom su zelenaši…

Kako smo tih godina i u sličnim prilikama brat i ja uglavnom slušali pjevanije o partizanskim i komunističkim generalima (Sava, Peko, Radovan Vukanović, Savo Burić, Buđoni, Timošenko i slični), pojavljivanje ovog lika tražilo je stanovita pojašnjenja. Rečeno nam je da nije bio partizan, ali da nije bio ni izdajnik: bio je za crnogorsku nezavisnost. Ali, preko svih tih stvari se pretrčavalo: bilo je važno ispričati “događaj”.

A “događaj koji sve objašnjava” bila je sahrana momka kojeg je Krsto Popović ubio kada je i sam poginuo.

Na sahrani, kaže priča, svi se nadmeću u ruženju starog crnogorskog oficira. Opet jedan lični detalj: majka mi je, ne bez ponosa kćerke, pokazivala crno bijelu fotografiju svoga oca, mog djeda, mladog partizanskog oficira Dragutina Škuletića. Markantan i lijep oficir, nosi jastuče sa odlikovanjima. “Ovo je sa sahrane Raka Mugoše”.

Kada su političari izgovorili svoje, majka ubijenoga tražila je da se i ona, na tradicionalan način, oprosti od sina. Uslijedila je slavna tužbalica: “Rekoh li ti sine Rako, Krsto Zrnov nije svako. Nije Krsto što mu zbore, no je vitez Crne Gore…”

Čitava priča se decenijama prepričavala se onom strašću kojom Crnogorci i inače prepričavaju pogrebne rituale i dogodovštine. Tužbalicu će uz prateća pojašnjenja, objaviti Novak Kilibarda, tada mladi profesor narodne književnosti, 1969. godine. I popiti - partijsku kaznu. Optužen je za širenje “crnogorskog nacionalizma”.

Nije to jedina bizarnost u cijeloj ovoj priči koja gotovo da liči na urbani mit. Navodni ubice Krsta Zrnova, decenijama kasnije, kao netipični komunistički funkcioneri, daće značajan doprinos zamahu crnogorskih emancipatorskih ideja.

Dakle, ključna energija za stvaranje mita o Krstu Zrnovom potiče iz ovih stihova, iz ovog stava koji unesrećena majka ovako jasno i prkosno saopšava. Nestandardni moralni refleks i njen pjesnički dar kamen su temeljac toga mita. A toj ženi se ni ime ne spomninje u prigodnim, naravno, mačističkim, interpretacijama. Ona je samo “majka Raka Mugoše”.

Moć ove pričice je bila tolika da se je ostavljala bez teksta ne samo one naklonjene crnogorskom nacionalnom osjećanju. To je gotovo nemoguće danas prepričati: čitav desetominutni performans, godina je 83. ili 84, kada Ranko J, silazeći niz stepenice u tada prelijepu baštu Ribnice počinje da tuži, dramatično zapjeva početak ove tužbalice. U sličnom raspoloženju od stola odgovara Mišo T. Prisutni su sa najvećom mogućom pažnjom ispratili predstavu, tako su bila ubjedljiva ova dvojica (ne)očekivanih Krstovih fanova.

Momir Marković mu je posvetio jednu dramu (u predstavi ga je igrao Petar Banićević), a kod Andreja Nikolaidisa, u Mimesisu, postoji duhovito mjesto kada se mit o El Komandanteu Krstu Zrnovom stapa sa mitom o Če Gevari.

Uprkos svim nedoumicama, i procvatu Krstove popularnosti danas mi djeluje otužno kad vidim da se ugledni kriminalci slikaju ispod Krstovog portreta. Koliko god Krsto Zrnov bio tragična i netipična ličnost, bio je i kvisling, a danas ga slave (banalno, kao sve što rade) oni koji se zaklinju u antifašizam. Ali, priča o našim herojima, uvijek je priča o nama sadašnjima. Krsto je idealni heroj postmodernog doba - izmičući i neuhvatljivi subjekt, zapravo roršahova mrlja lavirinata crnogorske moderne istorije, u kojoj svi vidimo (samo) ono što hoćemo.

Jer, utisak je da mu oreol “mitskog heroja” nije donijelo sopstveno djelovanje - on je bio vođa ustanka koji se nije desio i pobjednik bitaka koje se nisu odigrale - već upravo nevjerovatan gest (zaboravljene) žene koja je, nimalo crnogorski, imala petlju da se suprotstavi Moći.

Ali, ko zna - možda je zapravo sva ova konfuzija koju generiraju razni značenjski slojevi ove priče pravi amblem aktuelne Crne Gore?