Nedavno je u Beogradu objavljena knjiga “Raspad i rat”. Riječ je dnevniku Milovana Đilasa koji je ovaj vodio od 1989. do 1995. godine. Izdavač knjige je “Vukotić medija”, a knjigu je priredio sin Milovana Đilasa, dr Aleksa Đilas. Knjiga je mekog poveza i ima 598 stranica.
I odmah kod naslova knjige priređivač je napravio grub previd. Pa i ozbiljnu grešku. Tačno je da knjiga obuhvata zapisivanje dnevnih političkih događaja Milovana Đilasa od 1989. do 1995. g. te njegovih promišljanja, s tim u vezi. Ali knjiga po svojoj upotrebnoj vrijednosti (korisnosti) daleko prevazilazi banalnost naslova. Po dubini iskustva pisca Dnevnika, njegovog obrazovanja, morala, hrabrosti te nadasve osjećaja odgovornosti za sudbinu države i njenih naroda, knjiga je trebala da nosi bolji naslov. Na primjer “Udžbenik o (jugoslovenskoj) politici” ili “Udžbenik o jugoslovenskoj eliti”. Možda i “Politika u 100 slika”.
Druga, daleko značajnija i dublja strana ove knjige jeste Đilasovo pisanje (“autobiografije”) o najmanje dvojici ljudi koji se politički nijesu slagali gotovo ni u čemu, a imali su džinovsko prijateljstvo. Riječ je o “autobiografijama” Milovana Đilasa i Matije Bećkovića. Ova dvojica su - svaki na svoj način - odgovorno i veoma zabrinuto promišljali sudbinu “svojih” naroda. Matija Bećković prvenstveno srpskog naroda, dok Milovan Đilas je imao širi pregled i drukčiji kvalitet političe percepcije. Njihova zabrinutost je bila utoliko veća što su vidjeli dramu “iza brda”. Pa i opasnosti nadolazećih aveti nacionalnih smrti. To se uvijek dešava - jasno se vidi iz Dnevnika - kad jugoslovenska - a prvenstveno beogradska i zagrebačka “nova klasa” - nije mentalno pripremila YU-narod(e) za razumijevanje post-titovske stvarnosti i šta narode u toj novoj, budućoj realnosti čeka.
Bećkovićev (srpski) “konzervativizam”, Milovan Đilas nije mogao prihvatiti kao šifru za moderno rešenje srpskog i bilo kojeg drugog naroda u Jugoslaviji. Ali ova diskrepanca nije bila razlog za razlaz ili neprijateljstvo ove dvojice ljudi. Naprotiv. Reklo bi se da su ih različita politička promišljanja više zbližavala nego razdvajala. (I jedna napomena. Iz Dnevnika saznajemo banalnost da su se ova dvojica u svakodnevnoj višedecinijskoj komunikaciji uvijek oslovljavali sa Vi. Dakle, “Vi” je bio “sikstinski” prst uvažavanja i poštovanja što često nije manir balkanskog ponašanja. Sa druge strane, “Vi” nije bio ni znak distanciranja i odbojnosti.)
Sličan je Đilasov odnos i prema brojnim drugim ljudima koji su dolazili kod njega u Palmotićevu ulicu br. 8 da čuju njegovo mišljenje o kakvom aktuelnom događaju u zemlji. Nabrojmo samo neke ličnosti: Dobrica Ćosić, Momir Bulatović, lord Oven, Cimerman, Loren Sulsberger, Desa Trevisan, Mirko Tepavac, Latinka Perović, Kosta Čavoški, Žika Pavlović, Miladin Životić, Slobodan Inić, Adil Zufikarpašić, Muhamed Filipović, Vuk Drašković, B.M. Mihiz, Nadežda Gaće, Esad Ćimić, Sergej Grizunov, Viktor Bondarjov, David Binder, Oleg Dziza, Karl Geršman, Nikola Milošević, Georg Strohm, Hajka Flotau, Ljuba Tadić, Stojan Cerović, Jelena Bondarjov, Gordana Suša, Milorad Pupovac, Lejf Hovelsen, Savo Drljević, Ričard Shipter, Klara Mandić, Olaf Ighlau, Kosta Hristić, Jovo Kapidžić, Koča Popović, Tasa Mledenović, ambasadori mnogih vodećih svjetskoh država koji su akreditovani u Beogradu, da dalje ne nabrajam.
(Iz nabrajanja, lako je zaključiti da starac “jednim nogom u grobu” vodi veoma dinamičan i nesmiriv život. I drugo, vodeća crkvena lica nijesu dolazila po “razgovor” kod njega. Ni Vojislav Šešelj, normalno.)
Na kraju uvoda o Dnevniku, navedimo jedno iznenađenje. Obično se smatralo da je Milovan Đilas bio “suvi racionalista” koji se stidi svoje suze. Do Dnevnika se smatralo da on ne zna, niti može da zasuzi ili trepne. Sad vidimo da to nije tako. Naprotiv. Od emocija Milovan Đilas nije bježao niti se stidio. Krajem života otkrio je u Dnevniku i tu stranu svoje ličnosti kada mu je umrla supruga Štefanija 1993.godine.
Kad god je riječ o dnevniku neke velike istoriske ličnosti - a Milovan Đilas je to nesumljivo bio - riječ je o dnevnim zapisima koji nadilaze površnost pa i banalnost. To iz razloga što dnevnici ovih ličnosti kriju čitav jedan novi “univerzum” i drukčije viđenje sadašnjosti od uobičajene. Jer te ličnosti su svaka za sebe i svaka po sebi drukčije. Razumijevanje njihovih dnevnika, pretpostavlja i podrazumijeva razumijevanje cjeline njihovih ličnosti preko i kroz njihovu istoričnost.
Dakle, ljudi koji su iskoračili iz istorije i koji su se nasitili njene površnosti, ljudi koji su se uputili pa i zakoračili u “carstvo smrti” da ne kažem besmrtnosti, svaka njihova dnevna običnost ima sasvim drukčiji smisao i sadržaj.
Evo primjera. Sjetimo se Njegoša koji se u elitnom venecijanskom hotelu “Principe” saginjao da izmjeri debljinu tepiha po kojem je gazio. Normalno, nije riječ o Njegoševoj banalnoj radoznalosti, već je riječ o Njegoševom sagledavanju (mjerenju) sebe i crnogorske istorije u sudaru sa modernim dobom. Drugim riječima, Njegoš je sebe pitao gdje smo “mi” a gdje su “oni” i čije su “glave izabrane” bolje, značajnije i čovječnije. Kratko zaključimo. U ovom običnom primjeru, Njegoš vidi “odsudstvo” (modernog) čovjeka. Ali vidi prisudstvo svoje i crnogorske superiornosti. Vidi “masku” (V. Pištalo) koja je pobijedila čovjeka, ali ne vidi čovjeka koji je nadvladao masku.
Sve navedeno gledano kroz istoričnost Đilasovog Dnevnika daje nam za pravo da zaključimo i nešto drukčije i intimnije. A to je kako je duh takvih ljudi vanvremen i van čovjekove dnevne prizemnosti. Pazite - Đilas vodi Dnevnik tek pri kraju života.Takoreći kad je “vidio” svoju smrt. Baš tada iz daljine pa i s visine svog ogromnog političkog iskustva, skreće pažnju i “dnevničkom tapijom” opominje društvo da je naša politička realnost grohotno (“igumanski”) smiješna. Ona je smrtno opasna.
Đilas u Dnevniku upozorava društvo - crticama iz svoje svakodnevice - da su balkanski nacionalizmi hod unatrag, a da bez duhovnog i političkog prevrednovanog YU-društava nema uspjeha i modernog napretka. Mnogo prije komunista se znalo da su balkanski nacionalizmi - a posebno srpski i hrvatski - sužene, skraćene, lažne, memljive, podrumske, zatvorene, antiliberalne, agresivne i nesamokritičke svijesti koje znaju da s vremena na vrijeme eruptiraju ostavljajući pustoš za sobom. Pa i potoke (“nacionalne”) krvi.
Kratko, Dnevnik Milovana Đilasa je hronologija propadanja jednog društva i jednog sistema.
Stoga je Đilasov Dnevnik dragocjeno svjedočanstvo sumraka i sunovrata jednog ideološkog doba i Titove vlasti. Ali sunovrat koji će u ambis povući manje-više cijelo jugoslovensko društavo od Triglava do Đevđelije. Pokušajmo da u jednoj niti (“jednoj crtici”), povežemo Đilasova razmišljanja i stavove o jugoslovenskoj politici i ulogu vodećih pojedinaca u tragedijama koje su zadesile naše narode.
Dakle, prateći hronologiju događaja u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji od 1. januara 1989. godine do 10. aprila 1995. g. “dnevnička crtica” Milovana Đilasa bi u jednoj rečenici glasile: “meni sva ova srpska politika izgleda površna i bezizgledna... (preovladava - V.P.) separatizam i nacionalizam... koji se koristi za učvršćivanje vlasti”; “kod S. Miloševića je katastrofalno odudstvo ideja, novih. U stvari je on konzervativac partijski”; “komunisti-vlastoljubci su glavna prepreka demokratskim strujanjima”; “Srbi zaoštrili - prekidaju sve veze sa Slovenijom... to bi bio početak kraja Jugoslavije, svakako s krvavim međunacionalnim obračunima”; “I već kad smo kod te ličnosti (S. Milošević)... Matija se oduševljava njime... Meni je bliži Žika Pavlović... Dobrica je oprezniji, ali i on podržava Miloševića: slabost srpskih demokrata je u tome što kad god moraju da biraju između demokratije i nacije... odlučuju se za naciju (u stvari nacionalizam)”; “Slutim, smatram da sadašnja srpska politika vodi Srbe u katastrofu - u gubitak 2,5 miliona Srba (izvan Srbije) kao i gubitak Kosova”;
“Uhapšen Vlasi.... Smatram to greškom”; “Vojska u mnogo-nacionalnoj državi kakva je Juga, kojoj je namijenjena i unutrašnja politika, ne može biti podjednako vojska sviju nacija”; “Razmišljam o Dobrici: ne javlja se poduže”; “Matija došao, zovu nas subotari”; “Konstituisanje Srbije kao republike nije ustav, nego dokrajčivanje titovskog partijskog monolitizma”; “Očito Milošević prelazi na nacionalizam i to tradicionalni”; “Kod Matije kao da je popustilo oduševljenje za Miloševića”; “Svratila Jelisaveta Karađorđević”; “Socijalni miting u Nikšiću: konfuzija, demagogija, loši tekstovi... mlado vođstvo istina nije krivo, ali ne ume ni da potraži izlaz iz njih”; “Večeras svratio Dobrica, pa sam mu ispričao sve s ručka kod Cimermana (i Dobrica se čudio da Milošević nije hteo da primi Cimermana)”;
“Srpska vlada napravila rusvaj s prodorom u finansijski sistem... To je ozbiljan udarac Jugoslaviji”; “Ante Marković je po mom utisku proamerikanac i kao takav projugosloven”; “Svratio Dobrica... Dočekao sam ga srditim prijateljstvom: Pa oni u Kninu - to su provokatori! Hoće da pretvore Miloševića u zarobljenika. Već su ga pretvporili... proterali su Raškovića jedinog razboritog”:
“Matija je bio u mračno-humorističkom raspoloženju, kakvo ga uhvati kad god sa Srbima nešto nije u redu”; “Razmišljajući još jednom o odnosu C.G. i Srbije: bolje bi bilo da je C.G. proglasila nezavisnost i tražila priznanje, pa se onda zbližavala sa Srbijom. A i naziv je apsurdan... Jer na kraju ovo “ujedinjenje” rade vlade politički potrošene, kao “potvrdu” da su za Jugoslaviju koju su faktički razbile”;
“General Mladić preti Londonu i Vašingtonu bombardovanjem, a Šešelj Sarajevu jurišnim osvajanjem: sumanuto blebetanje sluteći poraz i ličnu odgovornost”; “Smenjen Dobrica: nije ni trebalo da se prihvata ćorave rabote: ali ideologija, čiji je zasnivač i želja da učini nešto veliko, prelomno za srpski narod i za mesto u istoriji...”; “U 12h lord Oven i T. Stoltenberg u pretnji Hindusa kao sekretara... Dopratila ih dvojica iz obezbeđenja. Stoltenberg počeo... Oven pripitao... lord fiksira pogledom, dok je Stotenberg neposredniji”;
“Štefka moja (supruga M.Đ. - prim V.P.) odavno, ovde u ovoj svesci ne razgovaram sa tobom niti plačem za tobom”; “Štefka, dok ovo pišem gledam tvoju sliku i prisećam se tvojih i Aleksinih vernih i bolnih redovnih, neizostavnih poseta Kaznionici i opominjem sebe na ljubav prema tebi, mila moja, jedina svetlosti i vero u tamnici i samoći... i onda i sada”.
Zaključili bi iz Dnevnika da su narodi i dobro prošli i još uvijek dobro prolaze kakva im je bila “nova klasa”/”elita” obzirom da ispod “Titovog šinjela” ništa “živo”, moderno i liberalno nije ni moglo iznići i opstati. Negdje u Dnevniku, Milovan Đilas piše da je Dobrica Ćosić najznačajniji Srbin u drugoj polovini XX vijeka. To je velikim dijelom tačno, pa čak je i kolokvijalno D.Ć. s pravom dobio naziv “otac nacije”. No Đilas je stava i da mu se čini - s obzirom na posledice koje je za sobom ostavio D. Ćosić - i najtragičnija ličnost te polovine XX vijeka.
Dakle, koncept koji je najvećom dijelom D. Ćosić nametnuo srpskom društvu i koji preovladava duhom srpske kulturne i političke “elite” u pravcu svojeg rješenja srpskog nacionalnog pitanja je pogrešno, anahrono i neostvarivo, iznosi u Dnevniku Milovan Đilas. Posljedice su, nažalost, kolosalne i tragične. Prvenstveno za srpski narod. Ali i druge okolne narode.
I na samom kraju još i ovo.
Ako se Dnevnik čita kao štivo koje pojašnjava period od 1989. g. do 1995. g, lako se može dobiti kriva slika o piscu u smislu “e sad si se dozvao pameti, Milovane” jer je on bio dio vrha Titove vlasti. To duboko nije tačno, obzirom da je pisac Dnevnika gotovo od početka “svoje” vlasti 1946. godine ukazivao na razne načine i raznim povodima na ideološko+nacionalističku, dogmatsku i antiliberalnu pozadinu i krivi smjer kretanja Titove (jugoslovenske) vlasti.
S tim u vezi, navedimo samo pismo od 20. marta 1967. godine koje je M.Đ. uputio J.B.Titu kojim ga upozorava što će se desiti sa Jugoslavijom i njenim narodima ako se Vođa i njegov sistem ne prevrednuje i prihvati moderni smjer razvoja društva. (Prava je šteta što priređivač Dnevnika nije u predgovoru štampao ovo pismo. Utoliko prije što pismo ima svega 3-4 stranice.)
Drugim riječima, kome je zamorno da čita 598 stranica Dnevnika, dovoljno je da pročita ovo pismo i sve će mu biti jasno iz Dnevnika. Ako mu ni to nije dovoljno, čitalac može pročitati, na primjer, Đilasovu “Novu klasu” (1957), “Borbine članke” (1953), “Savremene teme” (1951), “Anatomiju jednog morala” (1954) itd. Dnevnik će mu biti suvišan, izuzev kao primjer političkog iskustva, znanja i morala jednog čovjeka zarad liberalnog društvenog napretka.
Bonus video:
