Iako je Danska članica Evropske unije još od 1973. godine i u njenim okvirima ima vrlo aktivnu ulogu na svim nivoima, ona je uvijek držala izvjesnu distancu i insistirala na nekoj vrsti autonomije u donošenju odluka. Ta autonomija dosada je bila vezana za tzv. forbeholde, što prevedeno na naš jezik znači ograničenja. Tih ograničenja saradnje unutar EU-a do posljednjeg referenduma održanog 1. juna bilo je slovom i brojem četiri. Po njima, zemlja nije mogla učestvovati u vojnim misijama koje izvodi EU, pod broj dva, nije mogla uvesti euro kao zajedničku monetu, na kraju, pod brojem tri i četiri nije dopustila da pravna politika na nacionalnom nivou bude zamijenjena opšteevropskom legislativom, kao ni da nacionalno državljanstvo bude zamijenjeno jedinstvenim evropskim.
I sve je funkcionisalo, rekli bismo normalno, dok nije izbio rusko-ukrajinski rat. Socijaldemokratska vlada na čelu s predsjednicom vlade Mette Frederiksen, koja je promptno i među prvima osudila Rusiju za agresiju, procijenila je da EU u skoroj budućnosti mora brže djelovati, prije svega na vojnom planu. NATO savez predvođen SAD-om, potvrđeno je više puta, ostaje okosnicom zapadne vojne alijanse, ali je slijedio zahtjev da u novim uslovima zemlje članice EU-a budu što tješnje uvezane i na evropskoj razini. No, kako sve nije jednostavno i kako su mehanizmi koje treba pokrenuti prilično komplikovani, jer sve ovo nije u skladu upravo s politikom koja se oslanjala na famozne forbeholde ili ograničenja, agilna predsjednica je požurila da djeluje na njihovom otklanjanju. Brže-bolje je već za 1. juni ove godine raspisala referendum o ukidanju prvog ograničenja, ovog koje ograničava učestvovanje danske vojske u EU misijama. Istina, ustav zemlje predviđa paragrafom 20 mogućnost da u slučaju ukidanja tog prvog ograničenja može biti dovoljna obična većina u parlamentu, a ne većina od 5/6 glasova kao u slučaju kada bi se radilo o odricanju dijela nacionalnog suvereniteta, kao recimo u slučaju uvođenja druge valute umjesto nacionalne valute. Zapravo, u slučaju ukidanja ovog prvog ograničenja prema danskom ustavu nije se moralo ni ići na referendum. Sve zato, ponavljamo, jer se nije radilo o odricanju dijela nacionalnog suvereniteta kao što bi to bilo u slučaju uvođenja zajedničke valute, ili uvođenja EU državljanstva. Mette Frederiksen je ipak požurila da iskoristi trenutak i opštu konsternaciju izazvanu ratom u Ukrajini pretvori u gradnju platforme za politiku nacionalnog kompromisa. Onog, koji će potvrditi da je većina političkih partija, a time i većina Danaca, za politiku tješnje vojne saradnje na evropskom nivou.
U periodu koji je slijedio pred sam referendum dogodilo se nekoliko događaja koji su uticali, ne toliko na konačni rezultat referenduma koliko na isticanje dilema koje dansko društvo ima kad je u pitanju čitava ova problematika. Došao je najprije govor predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen i govor francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. U njima se tražila ništa manje nego promjena evropskog traktata na polju odbrane, ukidanje prava veta svake članice, uz obrazloženje da je model postizanja konsenzusa u donošenju važnih odluka prevaziđen kao neefikasan i neprimjeren teškim izazovima kojima Unija ide u susret. Ništa manje nego prosta većina treba da je dovoljna da bi se postigla brzina odlučivanja i sljedstveno tome operativnost koja mora biti na najvišem nivou. Sudbina EU-e i njena geostrateška uloga u budućem svijetu zavisiće upravo od toga, naglasili su ovo dvoje visokih političara.
Splet događaja i atmosfera oko danskog referenduma kao da su ovim govorima dobili na ubrzanju. Dotadašnja ispitivanja javnog mnjenja koja su pokazivala stabilnu, iako ne i veliku pobjedu onih koji su bili za ukidanje forbeholda o odbrani, odjednom kao da su doživjela blagi zemljotres. Za Dance, koji su u načelu skeptični prema briselskoj administraciji, sve ovo bilo je previše. Tome treba pridodati i uvijek prisutnu skepsu, koja se skoro po automatizmu javlja prema francuskim i drugim nastojanjima kada su u pitanju raznorazni pokušaji stvaranja evropskih oružanih snaga kao što su PESCO i slični projekti. Obzirom da Danci u stvarnosti imaju isključivo povjerenje u NATO savez predvođen SAD-om, kao onu snagu koja stvarno može zaštititi interese Zapada, bilo je jasno da će se ipak nešto događati u inače nedovoljno rasplamsaloj kampanji oko referenduma zakazanog za 1. juni.
Novi momenat su bili majski zahtjevi Finske i Švedske za prijem u članstvo NATO saveza, tim prije što su imali solidnu podršku, kako javnog mnjenja, tako i parlamenata ovih zemalja. Nema sumnje da je daljnje proširenje NATO-a na ove dvije skandinavske zemlje pojačalo blok onih koji su u Danskoj bili zagovornici tješnje vojne saradnje unutar zemalja EU-a, dakle, onih koji su zagovarali ukidanje prve zabrane koja je to sprečavala.
Atmosfera uoči referenduma i grupisanje tabora da i ne strane nije bila ni izbliza tako dramatična kao u neka ranija vremena kada su nedogledne TV debate i pisma čitalaca po dnevnim novinama bojila svakodnevicu svaki put kada je trebalo odlučivati o tješnjoj saradnji unutar Unije. Zapravo, nije se približila tački ključanja ni jednog momenta. Rat u Ukrajini, te grozničavo praćenje rasta inflacije, i ništa manje važno sagledavanje situacije kroz perspektivu resursa, stavili su nekako u drugi plan sam referendum. Većina političkih partija, čak i onih poput Enhedsliste, u prošlosti ideološki vezanih za komunizam i Sovjetski Savez, požurile su da naglase da u ruskoj akciji vide invaziju, kao i da Ukrajince smatraju glavnim žrtvama iste te invazije. Tek negdje sredinom maja dvije grupacije su se jasno razdvojile i konstelacija odnosa izgledala je ovako: Socialdemokratska partija, Venstre, Radikalevenstre, SF i Konzervativna narodna partija, preporučile su svojim pristalicama da glasaju pozitivno na referendumsko pitanje koje se tiče ukidanja zadrške oko učešća Danske u vojnim misijama EU-a, dok su Dansk Folke Parti, Ny Borgerlige i Enhedsliste sačinjavale blok partija koje su preporučile negativan odgovor na postavljeno referendumsko pitanje. Ovdje treba naglasiti da je već na samom početku bilo dilema oko formulisanja samog referendumskog pitanja koje je prema ocjeni mnogih bilo nejasno i pojačavalo dilemu kod glasača. Na kraju je referendumska problematika okupljena oko sljedećih tačaka: Danska treba da ukine zabranu o odbrani i učestvovaće bez zadrške u EU odbrambenoj saradnji; Danska dobija mogućnost da šalje danske vojnike u okviru vojnih operacija Evropske unije. Danska plaća sama; Danska može u punom opsegu da učestvuje u razvoju vojnih sistema zemalja članica EU. Danske privredne organizacije mogu učestvovati u istim i dobiti podršku.
Dana 31. maja, dakle, uoči samog referenduma, u noći kada su pred TV ekranima predsjednici svih stranaka davali svoju završnu ocjenu zašto treba glasati za ili protiv, pokazalo se da se ne radi samo o sigurnosnoj situaciji vezanoj za destabilizaciju istočnih evropskih granica, proisteklu iz ruskog napada na Ukrajinu, nego da bi buduće evropske vojne snage mogle mnogo aktivnije učestvovati u recimo Africi (Mali, Centralna Afrika, Mozanbik) gdje je situacija mnogo komplikovana. Strah da bi se danske vojne snage mogle upetljati u francuska neokolonijalistička nastojanja, kao i sukobiti se s famoznom Wagner grupom, ili pak braniti evropski kontinent od migracionih talasa iz pravca Afrike i Azije, bila su razlogom da Morten Messerschmidt, predsjednik Dansk folke party istakne ovu problematiku u prvi plan kao jedan od glavnih argumenata da se zaokruži ne na referendumu 1. juna. Da strana je naglasila da u teškim vremenima koja slijede treba preuzeti više odgovornosti za evropsku sigurnost jer kako je naglasio Lars Løkke Rasmussen, jedan od najiskusnijih danskih političara, NATO i SAD neće moći to činiti u ovom opsegu u budućnosti, pošto su izazovi koji su na vidiku takvi da će evropske zemlje morati više da urade same na tom polju. Sve ovo potvrđeno je ne samo Trumpovom direktnom retorikom, nego i Bidenovim obraćanjem evropskim saveznicima, istakao je Løkke Rasmussen.
A onda se desio sam referendum. 66,9% glasača stavilo je svoj krstić za referendumsko pitanje, dok je ostalih 33,1% ostalo dosljedno negativnom stavu da se danska tješnje uključuje u evropsku vojnu saradnju. Da je ovako markantna pobjeda bila iznenađenje i za same predstavnike da bloka, vidjelo se i iz obraćanja same Mette Frederiksen, koja u svom obraćanju nije skrivala veliko olakšanje ovim rezultatom. Rezultatom koji pokazuje da je njena vanjsko politička orijentacija s uporištem u danskom biračkom tijelu. Doduše, treba istaći da je izlaznost birača izražena u nekih 65% biračkog tijela, mnogo manja nego što je to uobičajeno kad su u pitanju danski referendumi vezani za EU, ali činjenica da je da strana zabilježila pobjedu u svih 92 okruga govori sama za sebe.
Kako će referendumska pobjeda biti pretočena u konkretne aktivnosti na polju stvaranja evropskih oružanih snaga, te u kojim sve misijama će danski vojnici učestvovati, kao i koliko će sve to koštati, ostaje da se vidi.
Bonus video:
