Ko bi rekao da murve (dudovi) imaju ikakve veze sa EU? Odgovore, kako i zašto ima, treba tražiti na Zapadnom Balkanu - mi se u te murve sasvim razumijemo.
Petnaestog oktobra 2007. Crna Gora je potpisala sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, naredne, 15. decembra, podnijela formalni zahtjev za članstvo, a sljedeće je Miroslav Momčilović snimio čudesan film.
Danas smo tu gdje jesmo. Nakon petnaest godina sve je i dalje nepoznanica a ponajviše to hoćemo li uopšte ući u Uniju, s kojom se pregovaralo u početku, ili ćemo biti smješteni u neko pripratno odjeljenje nalik Čistilištu?
Sjajni Petar Božović u pomenutom Momčilovićevom filmu "Čekaj me, ja sigurno neću doći", kao doktor za ljubavne probleme, u nevjerovatnom krešendu dijaloga koji je zapravo monolog ovako tješi kolegu Gordana Kičića: "i pete nedjelje stvar počinje da se lomiii ili se obesiš, il' nastaviš dalje. Ako rešiš da živiš; dva vinjaka, jedan deprozepam, na svaka tri sata...I posle petnaest godina ti bude bolje."
Ova terapija posve je preslikani usud naših evro integracija. Petnaest dugih godina traje naše putovanje u odabrano društvo, a taj voz bez voznog reda koji je stajao i stajao u svakoj stanici, pa i na otvorenoj pruzi, predvodila je naša Crna Gora i njena evropski omiljena vlast.
Za to vrijeme krala se država i švercovalo sve što je moglo da se strpa u kontejnere, brodove, hangare, silose, na glisere, u jahte, u džakove, u poslovnike o radu, zakone, izmjene i dopune istih, u askove, drije, sudove i tužilaštva. Za to vrijeme stvorena je kasta super bogatih kojoj su murve (dudovi) zrijevali kad god je trebalo i kasta gubitnika u procesu osamostaljenja kojima je dud isto što i ud.
Kao predsjednik Vlade, ili kao predsjednik države, Đukanović je sve vrijeme mašinovođa, ali i kerovođa u svakoj prilici u kojoj je trebalo nahuškati lovačke i lomačke kerove na kočničare putešestvija i vještice što nam bacaju učine i tonote na put uspjeha i slave. Zanimljivo je da su na očigled Evropske unije u prvom vagonu oni koji su prvi obrnuli svoja ideološka i politička opredjeljenja, oni koji su prvi milion obrnuli po balkanskim pravilima, oni koji su prvi doveli Ruse i poslednji obrijali Staljinove brkove.
Zanimljivo je da Briselu, takozvanoj truloj buržoaziji iz Manifesta i Kapitala, nikada to nije presudno smetalo, naprotiv, odgovaralo im je da imaju buljuk svega i svačega i "buljukbaše" spremne da poginu za Kopenhaška dokumenta i proces, vjerujući da se radi o vrelom životu u glavnom gradu Danske u dane vikenda. E, ta Danska, Francuska i Holandija rekle su, ne tako davno, stop Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, pa smo mi iz Crne Gore za njih, u procesu pridruživanja, skoro zapad Zapadnog Balkana još malo pa skoro kao Ukrajina.
Sada, kada Zelenski pritiska da zbog njegovih zasluga na frontu, Kijev po ubrzanoj proceduri ukrka u Brisel, kada je sve teže stići do Dombasa, a kamoli do Moskve, Holanđani bi da skinu veo, ili burku, sa albanskog i sjeverno-makedonskog napredovanja ne bi li se uhvatio neki red u zrijevanju dudova. Ništa od toga, jer se braća Bugari ponašaju "nedopustivo identiteski" otprilike kao Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti prema Crnoj Gori i Srbiji. Dakle, tek smo počeli!
Nepodnošljiva prevarantska sličnost, međutim, ponajprije se raširila među elitama koje su od početka predvodile evro integracije, gdje god. Svježe izbrijani džet set oguljenih boljševičkih petokraka i nabrijan Šumanovom (prepodobnom) zaostavštinom, ubjeđivao je, evo decenijama, proletere svih naših zemalja "da pete nedelje stvar počinje da se lomi, ili se obesiš il' nastaviš dalje"! Upravo će hiljadita nedjelja od kako su ljudi dobili ovaj izbor i, zaista, mnogi su "neobešeni"!
Nego, kako reče Petar Božović "posle petnaest godina bude ti bolje"! Imamo se, dakle, čemu nadati. Sad je valjda to prelomno vrijeme što se vidi i po aktuelizaciji Otvorenog Balkana. Ali, avaj. Nažalost, taman kada se običan svijet, proleteri i proleterke, obraduju nekom integrisanju, pa i sa Albanijom, kada nenaoružani proputimo do Skadra na gambore, divlje orade i pitome konobare, naša uvoznička elita povuče ručnu i kaže: "to je zamka Srpskog sveta"! Žali Bože onoliko srpskih glava uzalud izgubljenih uz skadarsku glavicu, a danas sve Srpski Svet od Kroje i Kumanova, pa do Negotinske Krajine. Ludi Kralj Nikola nije imao taj filing prema soft pauer politici.
Svakako, dugo je do murava. Elitu, što je otkrila tajnu ovog čudesnog drveta, tek što smo promijenili, vratili su - da nas spasi, naravno. Dakako, vratili su ih oni isti briselski murvojedi koji su se navikli na naše nabrijane Evropljane. Uzalud podupiranje Otvorenog Balkana i od strane Varheljija, sumnjivog Mađara, potpora od nesumnjivog Eskobara i dobričine Džordza Soroša, naša elita se navikla da uvozi i carini, a ne da se "besi" ili liječi sa dva vinjaka i jednim deprozepamom. To je za proletere. Mada, i oni će uskoro dobiti novu šansu - legalizacija marihuane u medicinske svrhe?
Četuri stabljike po domaćinstvu, domaćinstava će biti koliko bude trebalo, i umjesto da jurimo ka drugoj evropsko ligi dojuriće ona kod nas. Duže je do murava nego do marihuane, a proleterima, kao i uvijek, dud! Čekajte nas, mi sigurno nećemo doći!
Autor je predsjednik Ujedinjene Crne Gore
Bonus video:
