Prodaje se dobra kuća i imanje. Pita ozbiljan kupac: “Je li kuću gradio prodavac?“ Komšije kažu: „Nije on, već njegovi đed i otac“. Kupac: „Odlično, moja je, lako ćemo se pogoditi“.
Stare rogamske porodice Vučinić, Vukanović, Rajković i Stamatović (nabrajam brojnije), živjele su u Gornjim Rogamima i Dolovima na prostoru ispod brda Vežešnik i u zaleđu brda Jažjak i Ličine. Na malo ziratne zemlje i još manje vode sa izvora Grabovice. Težak i mukotrpan život u kućama u kojima je pod jednim krovom loženo po više ognjišta . Odatle se išlo u ratove za slobodu, stvarala slava i sticalo junaštvo. Za nezaborav. Nakon Veljeg rata i oslobođenja Podgorice, najavljuje se sloboda, porodice su dobijale imovinu i silazile na obale Zete i Morače. Dio porodica Rajković i Vukanović dobio je imovinu na prostoru Rasa i Neliša koji se sada pogrešno naziva Smokovcem. Kuća nije bilo, pa su prva skloništa našli ispod Moračkih pećina. Pećina Žipča je duže vrijeme bila njihova kuća prije nego što su počeli da grade prve kućerke za privremeni smještaj. Na ovaj prostor doselili su Čanjo i Božina Rajković i Todor i Milić Vukanović. U našim sjećanjima živi priča o babama Nedi Rajković i Vidni Vukanović koje su u Žipči dojile sinove Šćepana i Novaka naizmjenično, kako je koja mogla od posla i imala za podoj. Tako je stvarano i njegovano prijateljstvo i ljubav ovih porodica sve do današnjih dana. Od Čanjove porodice nastalo je brojno potomstvo, Božina nije imao poroda, Todor je izrodio pet sinova od kojih su dvojica rano umrli, Jakov u ranoj mladosti, Janko je poginuo na Skadru, a Radoje je, kao komita, stizao do Mađarske, i promrzavao po piperskim planinama zbog čega je do kraja života bio invalid.
Na našem imanju postoji jama u kojoj je skrivano oružje za Božićni ustanak (zapisi dr Šoća). Kada je naša tetka Marica posljedni put pošla da odnese hranu braći na Skadar, Janko ju je ispratio riječima: "Idi Mare, čuvajte kuću, mi ovdje nismo došli da šetamo nego da ginemo“. Moj otac ga je sahranio, a da bi znao da ga prepozna kad dođe da ga prebaci i sahrani u Rogame, oko njega je opasao crnogorski pojas. Otac se nažalost nikad nije vratio da ispuni zavjet, iako je poslije išao za Albaniju, ali kao zatvorenik, u albanske kazamate. Tetka Marica je sahranila Jakova, pridržala Radoja, i na svoja leđa donijela iz Klopota sestru Janicu koja je bila teško oboljela i bez poroda. A naša tetka Marica je bila zgodna i viđena i imala je prosaca. Nije se udavala. Njene riječi su bile, „kad od mojih pet brata nema niko, nek nema i od mene“. U kući tetke Marice stoji prazna đevojačka škrinja.
Prema projektu naše porodice, „Ras eko selo“ ognjište Todorove porodice trebalo je da se obnovi u tradicionalnom crnogorskom stilu, sa kotlom i verigama, sofrom i tronošcem, a sve u čast njihovih života za ponos. Kada sam s proljeća ove godine izašla pred kuću, ugledala sam ljude obučene u zelene prsluke sa instrumentima za mjerenje lokacije. Jedan od njih bio je na pragu kuće tetke Marice. O mojim osjećanjima u tom momentu suvišno je pisati. Jedino što sam mogla je da im zabranim da dolaze bez najave i sa ovlašćenjima.
Krajem 70-ih i početkom 80-ih urađen je projekat autoputa Bar-Boljare koji je na ovom prostoru predviđao priključak za Podgoricu i nastavak auto puta prema Beogradu. Taj projekat nije u značajnijoj mjeri ugrožavao ovaj prostor. U tom periodu na prostoru Rasa bila su tri ognjišta i četiri pomoćna objekta sa oko 15 stalnih žitelja. Projektom iz 2008. godine na ovaj isti prostor dodat je Jadransko-jonski autoput sa priključkom za Albaniju. Sada na ovom prostoru ima preko 40 stambenih i pomoćnih objekata i preko svih ognjišta ucrtana je petlja tako da na ovom prostoru više nema života. Dok se u skoro svim crnogorskim gradovima grade obilaznice radi izmještanja magistralnih i drugih puteva, sada se autoput uvodi u grad i ostaće kao spomenik neodgovornosti za sva vremena. Potirući i prošlost i budućnost žitelja ispod petlje „Smokovac“. Napredak je nužan, putevi i mostovi se moraju graditi, ali jesu li se naši preci borili da im se zatiru ognjišta , a da se niko zbog toga ne zamisli - zeru jednu? Sigurna sam da bi mudro i odgovorno državničko promišljanje našlo rješenje da se ne moraju rušiti kućišta i bogatstvo stvarano generacijama.
Za sada toliko sa jednog od ognjišta .
Milodarka Novosel, rođena Vukanović, stanovnik Rasa
Bonus video:
