Odluka Evropske unije je istorijska i epohalna - i za dvije bivše sovjetske republike, i za EU. To je prekretnica. Ukrajina je kucala na vrata Unije dvadesetak godina, a Brisel nije želio da ih otvori. Prve signale prvih godina novog milenijuma uputio je autoritarni predsjednik Leonid Kučma, koji je balansirao između Rusije i Zapada. Mogućnosti su se otvorile tek nakon njegovog odlaska i pobjede „Narandžaste revolucije“ u Kijevu 2004. kada ga je naslijedio prozapadni političar Viktor Juščenko.
Ali tada to nije funkcionisalo. Demokratska tranzicija u Ukrajini tekla je paralelno s prvim velikim proširenjem EU na istok. Ono je bilo praćeno strahom u zapadnoj Evropi od navale jeftine radne snage. Srećom, ti strahovi se nisu ostvarili, ali EU ipak nije htjela da nastavi istim tempom. Brisel je napravio pauzu, pa je došla finansijska kriza, a kasnije i migrantska kriza.
Zapadna Evropa nije htjela ulazak Ukrajine u EU
No, najvažniji razlog zašto Ukrajini do sada nije bilo dozvoljeno da se približi Evropskoj uniji bio je otpor uticajnih zemalja osnivača EU. Bilo im je previše to što je najveća čisto evropska država po površini bila svojevrsna tampon-zona između EU i Rusije u geografskom centru kontinenta. Zapadna Evropa strahovala je da bi članstvo Ukrajine moglo da preokrene ravnotežu u korist zemalja centralne i istočne Evrope, s kojima Brisel već ima komplikovane odnose.
O tome se nije javno raspravljalo, ali Zapadna Evropa dugo je prihvatala to da Ukrajina ostane u sferi uticaja Moskve, navodeći kao razlog dugogodišnje veze između „bratskih zemalja i naroda“, kako su to formulirali zvanični EU. Istina je da su sami Ukrajinci dali povod za to izborom Viktora Janukoviča za predsjednika kojeg je podržavala Rusija. Njegova proevropska retorika bila je samo kamuflaža.
Evropska unija se nadala da će se Ukrajina zadovoljiti programom Unije prema susjedima i slobodnom trgovinom. To je bila fatalna, istorijska pogreška koja je indirektno doprinijela današnjem ratu Rusije protiv Ukrajine: Evropa nije htjela da integriše Ukrajinu, a Rusija je, nasuprot tome, htjela da povrati bivšu sovjetsku republiku pod svoju kontrolu - po svaku cijenu.
Potcijenjena odlučnost
Ipak, i Evropska unija i Rusija potcijenile su odlučnost Ukrajinaca. Oni su tokom dvije revolucije, 2004. i 2014, jasno pokazali da iznad svega cijene slobodu i demokratiju. I takođe, čak i ako to zvuči patetično, da su za to spremni da umru - što se upravo događa svakoga dana.
Ruska invazija na Ukrajinu sada je prisilila EU da ispravi svoju grešku. Ostaje za da se vidi koliko će Brisel biti dosljedan. Naravno, biće pokušaja da se taj proces uspori, ali promjena smjera više nije moguća. Status kandidata za pristupanje Ukrajine i susjedne Moldavije znači da se era tampon-zona u centralnoj Evropi bliži kraju. Obje postsovjetske zemlje idu na Zapad. Odbrojavanje je u toku, nova Gvozdena zavjesa pada. To je završna faza u novom uređenju kontinenta koja je započela s okončanjem Hladnog rata.
Dugoročno, nema posebnog tretmana
A šta je s Gruzijom? Ona je bila prva postsovjetska država koja je 2003. godine „Revolucijom ruža“ objavila svoju zapadnu orijentaciju? Vlada u Tbilisiju podnijela je zahtjev za članstvo u EU istovremeno kad i Kijev i Kišinjev, ali nije dobila zeleno svjetlo. Na samitu EU samo je potvrđeno da Gruzija ima „evropsku perspektivu“. Za to se navode različiti razlozi - uključujući i političku krizu 2020., kada je opozicija optužila vladu za lažiranje parlamentarnih izbora. Brisel je sada donio ispravnu odluku, jasno stavivši do znanja Tbilisiju da ne zatvara oči pred problemima. Čak i kada ima mnogo uspjeha.
Odluka o Gruziji signal je i Ukrajini i Moldaviji da dugoročno ne očekuju preferencijalni tretman. Obje zemlje moraće djelima da dokažu da su spremne za dalje integracije i bolne reforme. Ali, nema sumnje, uspjeće i ući će u EU. I to prije nego što mnogi misle.
Bonus video:
