Nije mi jasno zašto ljude koji dođu iz Crne Gore u Beograd vode na ista mjesta na koja vode i sve ostale delegacije. Bilo je zanimljivo vidjeti Beograd okićen zastavama Crne Gore, a bilo je zanimljivo da nijednoj zastavi nije ništa falilo, iako je prije par godina vatrometom ciljana zastava u Knez Mihailovoj ulici. Ali odnos Crne Gore i Srbije je pravi primjer love-hate veze, tako da je pitanje iz nedjelje u nedjelju kako će se odvijati.
Sudeći po srdačnosti i dočeku ovonedjeljnom, valjda se konačno stavi tačka na taj “hate” dio koji je često bio obostran, na korist političara sa obje strane. Čini se da je ovo prvi put da političari nisu imali iznuđene diplomatske osmijehe na licu, već da se malo može odahnuti od dosadašnjih tenzija.
Nezaustavljivi su ljudi koji počnu priču kako su iz Crne Gore stigli u Beograd vozom do željezničke stanice, pa su se penjali Balkanskom ulicom uzbrdo ka hotelu Moskva, pa od hotela Moskva prošetali kroz Knez Mihailovu sve do Kalemegdana i onda odmorili kod Pobjednika. Te priče sad djeluju kao izmišljotina, jer je željeznička stanica izmještena, uskoro će tu zgradu pretvoriti u muzej, a ispred nje više nema statista već se nalazi spomenik Stefanu Nemanji. Moskva sija kao sa razglednice ali je izgubila patinu, a ostao je samo stari dobri Pobjednik.
U Balkanskoj ulici sve je manje i manje zanatskih radnji u kojima su se nekad prodavali šeširi i ostale rukotvorine. Sad su tu prodavnice opreme za mobilne telefone, zalagaonice, kladionice i brza hrana. Fokus je na Novom Beogradu, gdje niču zgrade, novi kvartovi. Ono što je zanimljivo jeste koliko se ljudi fascinira Beogradom na vodi. Koliko god to bio “mali Dubai”, ljudi su zagledani u staklene zgrade kao u prosperitet.
Bilo bi zanimljivo organizovati nekad posebnu turu za ljude koji u Beograd dolaze iz Crne Gore. Prije svega, obići na Kalemegdanu spomenik Marku Miljanovu. Zatim prošetati do ispred Filozofskog i posjetiti spomenik Njegošu. Zatim nastaviti dalje i pored Narodnog pozorišta posjetiti spomenik Vasu Čarapiću.
Nakon toga prošetati do Brankovog mosta jer se tamo nalazi Crnogorska ulica. Odatle pravac na Vračar, jer tamo je Njegoševa ulica. Pored nje je Ulica Kneginje Zorke. Odmah pored je Mileševska, ali postoji i dalje stara tabla na kojoj piše “Save Kovačevića”.
Takođe u Beogradu postoje i Podgorička, Zetska i Cetinjska ulica. Postoji i legat Petra Luabrde. Ima u Zemunu od nedavno čak i Ulica Blagoja Jovovića. Za svakoga po nešto. Ima i osim ovih toponima mnogo mjesta koja znače ili bi značila mnogima koji dođu iz Crne Gore. Bila bi to fantastična tura, lijepa, za pamćenje. U Beogradu čak možete sresti i Svetozara Marovića. I on je dio turističke atrakcije, bivši predsjednik državne zajednice i ideolog DPS-a. Strašna figura koju niko ne mrda ni naprijed ni nazad.
Svaki toponim i ime priča svoju priču koja je dublja i značajnija od solitera i nebodera. Svaka ulica i tabla dio je jedne epohe, zaleta, uzleta, pada, sloge i nesloge. Ali postoji i valja se svega prisjetiti. Nije potrebna velika organizacija, sve to može čovjek i sam, bez svečanog dočeka.
Bonus video:
