Sa velikom zabrinutošću međunarodna zajednica ovih dana posmatra Irak. Šta se tamo dešava da bi sa svih strana stizali glasovi o mogućem građanskom ratu, pa čak i o zamislivom sveopštem požaru na Bliskom istoku? Da odmah i odgovorimo: realno ništa što bi pri trezvenom razmišljanju opravdavalo ovakve pretpostavke i prijetnje. Činjenica je da je onaj dio kurdskog naroda, koji živi u Iraku, na narodnom referendumu donio odluku o budućnoj nezavisnosti od Iraka. Što je pravo svakog naroda: utemeljeno na u međunarodnoj praksi priznatom pravu na samoopredjelenje naroda.
Istorija Kurda u Iraku je obilježena tlačenjem i progonima od strane arapskih vlada u Bagdadu. Najgore represije su se desile krajem 1980-ih godina, pod Sadamom Huseinom: genocidu slični ekcesi sa bojevim gasovima, čiji je rezultat bio preko 150.000 ubijenih i milioni protjeranih ljudi. Tek pod krovom Zone zabranjenih letova, uspostavljene posle II Zalivskog rata, Kurdi su u Sjevernom Iraku dobili zaštitu i mogli da razviju državnu građevinu u najvećoj mogućoj mjeri nezavisnu od Bagdada, a koja je u iračkom ustavu od 2005. bila definisana kao „Autonomni region Kurdistan-Irak“.
Ali, sa centralnom vladom u Bagdadu je bilo, a ima i dalje, dubokih razmirica. Jedan od narastajućih konflikata je oko neregulisanog statusa tzv. „spornih područja“. Riječ se o izvorno kurdskim krajevima koji su pod Sadamom Huseinom bili temeljno arabizirani. Kurdi sada ponovo polažu pravo na njih, što Bagdad decidno odbacuje, posebno što kada je riječ o teritorijama oko Kirkuka, veoma bogatih naftom.
Drugi veliki konflikt sa Bagdadom tiče se podjele dobiti od izvoza nafte. Po slovu iračkog ustava, Kurdistanu pripada 17% od njih. Problem je što Bagdad tradiconalno zaboravlja da ova sredstva i uplati, a od 2014. ne uplaćuje više ni centa. Da bi pokrili ovaj gubitak najbitnijeg izvora prihoda u svom državnom budžetu, Kurdi u međuvremenu izvoze naftu direktno preko naftovoda u Turskoj, što Bagdad smatra protivpravnom aktivnošću.
Ovi neriješeni trajni konflikti, kao i traumatizacija zbog progona pod Sadamom Huseinom, doveli su do toga da je stara kurdska želja za potpunom državnom samostalnošću postala sve snažnija. Od 2014. se stoga razvija ideja o referendumu o nezavisnosti od Bagdada.
U ratu protiv tzv. „Islamske Države“, kurdski Pešmerzi imaju nezamjenjivu ulogu: oni su praktično pješadija anti-IS-koalicije. Bitke su do sada koštale Kurde 1.800 palih i 10.000 povređenih. Pohvale i široka podrška, koju su Kurdi za ovaj veliki angažman dobili od Zapada - a od Njemačke i oružje - pospješili su kurdsku predstavu da će njihova borba biti honorisana i državnom nezavisnošću. Veliko je bilo razočarene u Erbilu, njihovom glavnom gradu, kad su shvatilli da su napravili pogrešnu računicu i da je Zapad, bez izuzetka, odbacio mogućnost priznavanja njihovog referenduma. Rezultat tog pozicioniranja Zapada nije bio popuštanje od strane Kurda nego, naprotiv, otvoreni inat: „E pa, tek ćemo sad!“. Referednum je bio, uprkos svim međunarodnim zabrinutostima, planski organizovan i realizovan, te okončan jasnim rezultatom: 92 odsto Kurda su se izjasnili za nezavisnost.
Predsjednik iračkog Kurdistana, Masoud Barzani, više puta je potom ponovio da to ne znači da će separacija od Iraka odmah biti i proglašena. On se prije svega nada da će jasna volja njegovog naroda dati snažno ojačanu legitimaciju predstojećim pregovorima o razdvajanju. No, Bagdad insistira na tome da je refrendum bio ilegalan te da zato mora biti anuliran. Ovakvo odbacivanje referenduma nema nikavo uporište u međunarodnom pravu. Ono u čemu kritika Bagdada nije bezrazložna je održavanje referenduma i u „spornim područjima“, koja su Kurdi, pri istjerivanju IS-a, osvojili. Iako ovim područjima, uključujući i Kirkuk, sada upravljaju - jer su ih vojno osvojili Kurdi - ona zvanično ne pripadaju „Autonomnom regionu Kurdistan-Irak“.
Naravno da je Erbil htio da iskoristi povoljni momenat. Pozitivni rezultat referenduma i u „spornim područjima“ Kurdi stoga ocjenjuju kao saglasnost za proširenje Kurdistana i na ove teritorije. Ova intepretacija je, sa stanovišta kurdskog viđenja situacije, shvatljiva, kao i njihovo odbijanje da sporne teritorije vrate Bagdadu. No, pravno je u najmanju ruku problematična.
Od početka XX vijeka, u svijetu je organizovano preko 100 referenduma o nezavisnosti. Oko pola njih je održano protiv volje vlada pogođenih država, poput Beograda pri raspadu Jugoslavije ili Moskve pri rastakanju Sovjetskog Saveza.
U slučaju Crne Gore, referendumski rezultat je pri odvajanju od Srbije 2006. bio tek knap iznad propisanog za uspjeh referenduma, ali ga je međunarodna zajednica bez ikakvog upita priznala. U slučaju Kosova nije ni organizovan referendum: 2010. je Međunarodni sud pravde odlučio da se jednostrano otcjepljenje Kosova od Srbije ne kosi sa međunarodnim pravom.
Pozicija odbijanja, koju su države Zapada zauzele u predvečerje kurdskog referenduma, počiva na argumentu zaštite teritorijalnog integriteta Iraka. Kada je riječ o principu zaštite integriteta država, u slučaju Kosova, Međunarodni sud je zaključio da on važi isključivo između država, ali da ne zabranjuje proglašanje nezavisnosti djelovima država.
Iz pozadine gomile istorijskih presedana teško je shvatljivo da danas tako puno država i institucija i dalje ne žele da priznaju Kurdima pravo na samoopredjelenje. A da li će u neko dogledno vrijeme doći do „sporazumnog razvoda“ između Kurda i Iraka, više je nego upitno. Nisu samo vojni tonovi iz Bagdada prema Kurdima, nego još više i prijetnje mjerama odmazde iz susjednih država Turske i Irana, ozbiljni signali za uzbunu.
Turska i iranska strahovanja da bi primjer iračkih Kurda i u njihovim državama mogao biti inspirativan, ne mogu se tako lako odbaciti. Ali, za taj razvoj situacije ne snose odgovornost irački Kurdi. Povod za kurdska stremljenja u Turskoj i Iranu nisu iračko-kurdske ambicije. Razlozi u obje ove zemlje prije svega se nalaze u načinu njihovog opohođenja prema tamošnjim Kurdima, koje već decenijama ove dvije države tlače i nad njima vrše represiju.
A na institucijama međunarodne zajednice, poput UN i EU, kao i u regionu posebno uticajnim državama poput SAD i Rusije, leži odgovornost da brzo i efikasno uđu u posredovanje. Bagdadu mora biti jasno stavljeno do znanja da ne može i dalje da se suzdžava od pregovora, a susedne države treba da budu opomenute da bi svako miješanje u unutar-iračke odnose bilo nedopustivo.
Autor je ekspert za Bliski istok i član predsjedništva Društva za Jugoistočnu Evropu u Minhenu (Internationale Politik und Gesellschaf/IPG)Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
