Ako se prisjetimo zbog čega je smijenjena prethodna crnogorska vlada, što je na izvjestan način podržano i u ovim kolumnama, ono što se sada događa na političkoj sceni Crne Gore, svakako predstavlja svojevrsno - već viđeno. Glavne teme su i sada - temeljni ugovor i odnosi sa sjevernim susjedom, mada u nešto drugačijoj formi.
Iako formirana kako bi se sa mrtve tačke pomjerilo klatno pristupanja Crne Gore EU, poslije nezapamćenog zastoja - Abazovićeva vlada, za ova dva mjeseca poslije izbora, nije ostvarila pomak, koji bi vodio otvaranju novih poglavlja. Imajući u vidu pomenutu tromost Dritanovog prethodnika, to bi se još i moglo razumjeti i pravdati isuviše velikim zaostatkom; međutim, novi premijer i njegov kabinet, iznenađujuće i zbunjujuće su se posvetili nečemu sasvim drugačijem; neka pričeka Unija, da vidimo mi najprije šta ćemo sa nestrpljivom Srpskom pravoslavnom crkvom; a i Otvoreni balkan ne može proći bez nas!
Aktuelna vlada je, za razliku od neodlučnog većeg susjeda, brzo i hrabro podržala sakncije EU Rusiji. Međutim, ovaj značajan iskorak nije iskorišćen kao podsticaj za ubrzano približavanje Uniji, odnosno barem za nadoknadu izgubljenog vremena. Iako je povučena jasna granica u odnosu na Vučićevu politiku odugovlačenja i sjedenja na dvije stolice, Crna Gopra, začuđujuće, ulazi u ozbiljne razgovore o razviju projekta Otvoreni Balkan, iako je svima, ne samo karijernim političarima u regionu i šire, bjelodano jasno da je riječ o lijepo upakovanom pokušaju da se razvijanjem dobro smišljenih veza sa susjedima nadomjesti usporavanje procesa pristupanja Srbije Uniji.
Ako je Srbija na to možda primorana, oslonjena na ruske energente, ostaje nejasno šta će sve to Crnoj Gori, koja je konačno u prilici da prenebregne zaostatak, i među zemljama Zapadnog Balkana ponovo izbije u prvi plan kada je riječ o evrointegracijama. Naročito kada se ima u vidu ono što je obećano, što je predstavljalo agendu na čije smo usaglašavanje čekali mučno dugo, za vrijeme produžene agonije Krivokapićeve vlade.
Još je čudnije što se ogromna energija troši na temeljni ugovor. Budući da premijer tvrdi kako ovo pitanje jednostavno dolazi na red po „redovnoj proceduri“, bićemo džangrizavi da postavimo pitanje - nije li cinično govoriti o redovnoj proceduri, kada se kasni u mnogo važnijim stvarima, gdje svako odlaganje ima dugoročne posledice?
Logika u politici je tekovina modernog doba. Odsustvo logike obično se nadomješćuje cinizmom, koji djelimično maskira poturenu zamjenu teza. Premijerove zamjerke ministru odbrane da priželjuje sukobe sopstvenih građana, a istovremeno forsira temu koja duboko dijeli crnogorsko društvo i ministru inostranih poslova, da se više bavi odnosnom sa SPC, nego evropskim integracijama, su upravo to. Pa čime će se baviti ministri, nego onim, što, po redovnoj proceduri, dolazi na dnevni red (Vlade)? Kada je EU već na začelju agende!
Sa druge strane, baviti se evrointegracijama, podrazumijeva, između ostalog, i ostaviti neke druge, svakako manje značajne teme, za drugu priliku - nezavisno od redovne procedure!
Ovakve premijerove opaske vrijeđaju javno mnjenje. Utoliko prije što je prilikom formiranja aktuelne, manjinske, vlade, ukoliko smo dobro razumjeli, jasno i glasno rečeno da će se sporna pitanja, u šta nesumnjivo spada i temeljni ugovor, ostaviti za neko drugo vrijeme, za vladu koja će raditi u „punom kapacitetu“, poslije izbora. Tim prije što potpisivanje temeljnog ugovora može da dovede do ozbiljnih problema kada je riječ o evrointegraciji.
Kada se sve to ima u obzir, nevjerovatno zvuče, navodne, premijerove opaske da će potpisati temeljni ugovor, pa makar to značilo i prekid (!) EU integracije Crne Gore. Dakle, nezavisno od toga što je pristupanje EU za većinu stanovnika Crne Gore prvorazredni politički cilj, koji je, eto, ujedinio i ljute političke rivale - koji su sada u istoj vladi - ta se agenda sada dovodi u pitanje zbog odluke koja je bila i ostala predmet spora - upravo sadašnjih partnera u vladi.
Svaki politički potez može se braniti takozvanim „posebnim okolnostima“. Tako nam i Abazović, u nekom narednom obraćanju javnosti može reći da su istorijske pretpostavke odredile aktuelnu politiku. Začudo, ovaj odgovor na političke okolnosti, iako su one drugačije u odnosu na Krivokapićevo vrijeme, opasno liči na modus operandi prethodne vlade.
Za razliku od prave političke bure prigodom izglasavanja nepovjerenja prethodnom premijeru, Abazovićeve političke akrobacije ne izazvaju toliku pažnju javnosti. Nije to samo zbog ljeta i sparina. Mudri političari treba da uoče pravi smsiao ovog ćutanja javnosti. Obrtanje u krugu, prije ili kasnije, postaje mučno i teško podnošljivo, naročito ako se ovi ciklusi ubrzavaju.
Istovremeno, ono što je počelo dramskim patosom, da parafraziramo jednog, danas nepopularnog, bradatog mislioca - završava se komično. Ili barem kao tragikomedija.
Riječju, izostanak jakih političkih emocija može da znači da je onima koji biraju konačno puklo pred očima, da je došlo vrijeme za novo resetovanje političke scene, za iskorak iz kruga, za novi kvalitet.
Ili da je, poslije iskustava iz prethodnih izbornih ciklusa, naprosto nastupila apatija pred vječnim vraćanjem istog.
Kružno kretanje svojstveno je predmodernom dobu, koje ostaje u horiznontu očekivanog, dok je stalno prevladavanje okolnosti proizvod moderniteta. Razumije se, nema nikakve garancije niti opravdane metafizičke nade da će narod koji se, na ovom prostoru, prvi odvažio da iskorači iz starog poretka - zadržati ovaj prevratnički patos.
Pa ipak, neće biti da ova sudbina nije u našim rukama. I da o svemu odlučuje - neko drugi!
Autor je sociolog i doktor političkih nauka
Bonus video:
