Ovaj put sam proveo cijeli juni na jednom mjestu, ako ne računam izlete. Spavao sam u istoj postelji, kupovao u istim samoposlugama. Ni jednom nisam ušao u gradski autobus da bih se odvezao od jedne do druge tačke u gradu. Moje noge su upoznale splitske starogradske sokake, Varoš, Radunicu, cijelo brdo Marjan, obalu od Kašjuna do Firula. Uranjao sam svakog jutra u splitske mirise: kafa, pecivo, riba. Slušao sam šta ljudi pričaju. Na pijaci kupovao „trišnje”, na Rivi sjedio na klupi i gledao takmičenje u basketu.
Fragmenti za mozaik
Čovjek sa usnom harmonikom i gitarom svira „Oprosti mi pape”, kroz melodiju dopiru riječi engleskog, španskog, njemačkog, italijanskog jezika, začinjene dalmatinskim psovkama i smijehom. Ukusi Splita, uzvišeni i banalni. Pašticada, gavuni, pošip, pojmovi koje se isplati zapamtiti. Jedno cijelo veče potrošeno na bezuspješnu potragu za konobom koja nudi girice i vino. Konoba Hvaranin je jedina domaćinski osvetlala obraz.
Jutarnji rituali ispijanja kafe. Kapućino je uglavnom - gorak. Ali tamo gdje je dobar, može se nazvati i sjajnim. Dvodjelni kafe D 16 prepolovljen starogradskim sokakom, usred Dioklecijanovog lavirinta, najljepši je kada anglosaksonke još nisu ustale - jer su upravo u tom lavirintu urlale u čoporima do zore.
Pamtim ta jutra sa malo ljudi, sunce još uvijek miluje a ne prži. Marmontovom stiže slani dašak sa mora. Smjestiš se u Vivas bar na Narodnom trgu, naručiš „veliku sa mlijekom” i posmatraš igru sjenki, sunca i kamena na trgu. Ili te glad odvede do bašte lokala Ćiri biri bela, iza Hrvatskog narodnog kazališta. Tamo su cijene evropske ali su kafa i doručak svjetski. A bašta - opet igra kamena, svjetla i raznobojnog cvijeća.
Marjan pored Spljeta
Jednog jutra smo se iza Starog placa uputili ka Marjanu. Brdo sa zimzelenim drvećem obišli smo pješke. Sa kamene terase divili smo se boji Jadrana, u koju su se pretapala i plavičasta brda otoka i nebo izblijedjelo od jarke sunčeve svjetlosti. Divili smo se crkvici Svetog Nikole, jednoj od desetak, koliko ih je rasejano po brdovitom poluostrvu. Sad znam šta je pjesnik Luka Botić morao osjetiti čitav vijek prije mog rođenja, kada se susreo sa Marjanom, pa zapisao:
Oj Marjane, samotna planino
Pored Spljeta, pored živa grada!
Kada čovjek zastane na vrhu Marjanskih skala, odmah pored restorana Vidilica, prosto mu je žao da siđe do „Spljeta“. Jer ga ljepšeg više neće vidjeti. Odavde se pokazuje istina pjesme Olivera Dragojevića:
Cili je Split rascvala grana
Sunčani lipi cvit mediterana
Sjetio sam se i pjesme “Marjane, Marjane” kroz čije su strofe u različitim vremenima prodefilovali i Tito i Staljin i Tuđman i Isus. Kažu da su je prvo pjevali radnici i seljaci koji su pošumljavali Marjan. Mislim ovo i spuštam se na tu rascvalu granu, polako, korak po korak, uživajući u svakome od preko 300 stepenika.
Mjesta za pamćenje
Nasumično nanizani trenuci na slučajno otkrivenim mjestima: plaža Bačvice je za toplih dana i u vodi i van nje puna svijeta. Svega je previše - ljudi, muzike, kafea. Ako se produži dalje, manja je gužva. Iznad plaže Firule, smjestio se kafe Cookie lab. Kafa je dobra, tortice odlične, ali sladoled je senzacionalan. Tu se poslastičarstvo graniči sa umjetnošću.
Nešto dalje, na grebenu iznad mora, pored fensi kafea koji se naslonio na teniske terene, nepretenciozni kafić Mythos nudi hladno pivo, vreli pomfrit i kao dezert - dug zalazak sunca. Kupač i kupačica se ljube u sve tamnijoj vodi, dok zapadni horizont krvari. Unaokolo žamor. U prvom redu, iznad mora, rijetko se oslobodi mjesto. Veliki trajekt Jadrolinije dolazi sa Hvara. Tugaljivo se oglasi brodskom sirenom, vrijeme je da se pođe.
Šetnja prema centru krije različite zamke. Jedna od njih me dočekala na kraju Ulice Bregovote. Restoran Lola je zasjeo na mali trg sa kojeg se Ulica Majstora Radovana spušta ka gradskoj pijaci. Kameni zidovi, lampioni i stolovi na ulici izgledali su u sumraku toliko ubjedljivo, da nisam mogao odoljeti. I nisam se pokajao. Ovdje nisu donijeli kiselo vino za turiste, što je običaj koji se kao zaraza širi dalmatinskim konobama, već solidnu bijelu kapljicu.
Do you speak Croatian?
Dovoljno sam star da mi kroz glavu prođe Čobijev glas: „O Lola, o Lola, ti znaš da nisam milioner...”. Trebalo je da mi ovo padne na pamet prije nego što sam napravio ceh. Ali nije mi žao.
Mnogo veća suma je bila u igri jedne čarobne večeri na krovnoj terasi restorana Artičok. Ni toga mi nije žao. Inače, skoro svi konobari, pa i kasirke u samoposlugama oslovljavaju me najprije na engleskom. Onda se zbune kada ih lijepo pozdravim na njihovom maternjem jeziku. „Nisam znala da ste naši”, najčešća fraza kojom su uz smijeh prevazilazili nelagodu.
Ali se dešavalo, naročito u epicentru turističkog gomilanja, da konobari nisu ni iz Hrvatske, ni sa područja bivše zajedničke države. Tako sam u lijepom kafeu hotela sa mnogo zvjezdica pokušavao da naručim sok od narandže. Konobarica je uporno govorila engleski. Kada sam je pitao na engleskom da li govori hrvatski, samo je odmahnula glavom. Doduše, bila je ljupka na azijski način, ali smo ipak sjedjeli usred Splita. Prevara je bila potpuna, kada su mi umjesto cijeđenog soka donijeli razrijeđeni bućkuriš i to naplatili otprilike pet eura. Dešava se, kada vas zavede globalizacijski marketing.
Ugašeni Semafor
Stoga je bolje sjesti u stari dobri Semafor, čuveni splitski lokal naslonjen na gradske zidine. Tamo je barem cijena piva umjerena, a hamburger - kad već nema girica - zaista dobar. Ipak, jednog jutra sam prolazeći do pekare da kupim “štrudel sa špinatom” vidio radnike kako odnose i podijum za baštu i suncobrane, pa čak i semafor ugrađen iznad ulaza kao simbol lokala. Izgleda da se gazda sjetio da renovira krajem juna, hrabro ignorišući turističku sezonu.
Nedaleko odatle jedne sam noći sreo grupu navijača. Bili su poprilično tupih pogleda, prigušenih ko zna kakvim supstancama. Prvi je digao ruku i zaurlao „Za dom”. Ostali su, onako rutinski, horski uzvratili: „Spremni”. Ponovili su to nekoliko puta, a onda se razišli. Vjerovatno se tako na endehazijskom kaže “laku noć”.
Moja saputnica, čista ekavka, tvrdi da su ljudi u prodavnicama i restoranima izrazito ljubazni kada prepoznaju njen južnosrbijanski izgovor. Uostalom, zađe li se u poneku splitsku kuću, nađe se i srdačna konekcija sa Beogradom. Anđelka koja u Varoš dovodi turiste, studirala je književnost u glavnom gradu Srbije i tamo ima prijatelje. Dok pijemo lozu na terasi njene kuće, nad splitske krovove se između veša koji se suši uvlači mjesec. Anđelka je te večeri od pijanih navijača odbranila moju sliku Splita.
Hajduk i fritule
Inače, Hajduk je najčešće ispisivana riječ na splitskim zidovima. Takvu opsjednutost sopstvenim fudbalskim klubom izgleda mogu pokazati još samo u Napulju. Meni se ipak najviše svidio mural sa receptom za fritule u jednoj starinskoj ulici ispod Marjana. Inače, stanovao sam u Bosanskoj, koja je u samoj srži Dioklecijanovog grada. Prolazio sam na kafu prečicom kroz Kralja Tvrtka. To i nije ulica već prolaz širine čovjeka, u koji ventilacioni uređaji iz okolnih lokala izduvavaju vrelinu.
Kada bih išao da se kupam kod hotela Jadran, prolazio bih kroz jednu od najljepših splitskih ulica - Njegoševu. Nije mi jasno kako je taj naziv preživio u gradu u kojem se jedan studentski dom zove „Bruno Bušić”. Neka cvjeta stotinu cvjetova. Očito ne postoji jednoglasje, šta bi u toj simboličkoj nominalizaciji bili cvjetovi zla. Kad smo već kod cvijeća, najljepši splitski cvijet za mene je svakako - ljubičasta brazilska bugenvilija.
Književni Split
U Splitu nisam sreo ni jednog od mojih virtuelnih prijatelja. Ali sam jednom prilikom upoznao fine ljude iz književnog svijeta. Osiječanku Patriciju, koja je izabrala Split za sjedište svoje prevodilačke djelatnosti. Iste večeri družio sam se i sa splitskim pjesnikom Ivanom Sorićem koji se na koricama knjiga potpisuje kao I.S. Suri. Dao mi je dvije svoje knjige. Jedna se zove „Vidi točku šest”, a druga „Bijeli medvjedi i narančaste elipse”. Melanholične oči iznad prosijede brade, šešir i dalmatinska melodjia u glasu. Čovjek mora biti zamišljen, kada se kao Suri rodi u mjestu koje se zove Tugare. Sjetio sam se mesta Tugovo na sjeveroistoku Bosne.
Kako god, Suri je u meni prepoznao bluz, a ja u njemu sjetu. Biće da je to generacijska stvar - stariji sam od njega svega godinu dana. „Stijene me razume bolje nego ljudi”, kaže Surijev stih. Puno je ljudi u Splitu, ali grad je od kamena, a okolo je mnogo stijena. Tako da je usamljenost okružena razumijevanjem. Sjećam se da sam kao mlad čovjek nagađao šta znači ono „stojin na kantunu” - to sam čak i svirao na gitari, pokušavajući da oponašam Nenu Belana i njegove Đavole. U Splitu sam često pio jutarnju kafu u lokalu „Ka kantun”. Iskopao sam u rječnicima da je kantun ulični ćošak. A Suri u jednoj pjesmi kaže: „Na svakoj ćoši smo skretali udesno, a učinili smo puno ćoša”. Eto, čovjek se uči dok je živ.
Ipak, najviše mi se dopala jedna Surijeva pjesma na ikavici: „Bila košulja”.
„Volija bi da san bila košulja na sušilu.
Pa bi se otkačija
sa šćipalice
i vitar bi me nosija iznad krovova grada.”
O toj pjesmi razmišljam dok čekam na splitskom aerodromu. Air Serbia nikako da pošalje avion iz Beograda. Sreća, aerodrom je mediteranski lijep, smjele arhitekture. Iz kafea na spratu vidi se more. Kada konačno dođe i čas polijetanja, gledam kroz prozorče aviona dok pravimo krug nad Splitom. Kao bijelu košulju vjetar me nosi iznad grada.
Bonus video:
