Tamo negdje početkom devedesetih, kada je uzimala maha crnogorska emancipatorska priča, u kancelariji LSCG u Poslovnom centru Kruševac, nalazila se jedna krajnje bizarna i neobična stvar. To je vrijeme kada se, dobrim dijelom i zahvaljujući djelovanju (i naljepnicama) liberala, ljudima vraćala svijest o dvoglavom orlu, heraldičkom simbolu Crne Gore.
Tamo se na zidu nalazio - preparirani orao sa dvije glave. Pravi, dakle, pravcati orao, kome je majstor prepariranja dodao još jednu glavu. Tako da su tu instalaciju (najmanje) dva orla platila glavom. Teško je zamisliti kako je to izgledalo neestetično, iako se neko, izvjesno, sa najboljim namjerama, dobro morao potruditi da napravi ovaj bizarni trofej.
Sjećam se da je jednom, poznati crnogorski prirodnjak rezignirano rekao nekome od partijskih pravaka - Mičite ovu nakazu, ovo je neprirodno i djeluje jezivo. Zaista je tako i bilo. Kada god nešto iz simboličke ravni bukvalno prevdete u realnost, dobijate - nakaznost...
Tada vjerovatno nije ni postojao crnogorski nacionalizam, ali očito da jedan rukavac emancipatorske priče iz devedesetih nedvosmisleno otišao baš u tom pravcu.
Naravno da crnogorski nacionalizam nikada ne može biti isti kao srpski nacionalizam. Naprosto, riječ je o dva različita žanra nacionalizma - jedan je imperijalni i unitaristički, drugi je tzv. odbrambeni i separatistički. Uvijek je tako - takav je odnos između španskog i katalonskog, ili ruskog i ukrajinskog nacionalizma.
To što je “odbrambeni” i što ne ugrožava nikoga van CG ne znači da nije - nacionalizam. Jednostavno je prepoznati: nacionalizam uvijek ide uz banalnost. Izvjesno, možete banalnost naći i drugdje, ne samo u nacionalističkim diskursima i floskulama, ali ona je tamo po pravilu - neizostavna. I nigdje ne djeluje prirodnije, ako mene pitate. Banalnost je onaj ključni pečat koji daje “konačnu potvrdu” svakom nacionalizmu. Pogledajte kako je nedostojno spušten nivo javne priče o bilo čemu.
U pokušaju da valjano razumijemo današnji oblik crnogorskog nacionalizma, neka mi bude dopušteno jedno kratko podsjećanje na istoriju (velikih) ideja. Gotovo sve velike hrišćanske jeresi pozivale su na duh ranog hrišćanstva. Što je to što čini duh ranog hrišćanstva toliko različitim od onoga što je došlo kasnije?
Kada su, naime, dojučerašnji prognanici i žrtve, najednom, političkom voljom, što bi se danas reklo, rimske elite, postali vlast, odnosno kada je država u njihovu službu stavila policiju (koja ih je do juče progonila) i okove (koji su do juče bili na njihovim rukama), stvari su se sasvim promijenile. Kao državna religija, hrišćanstvo je preko noći postalo dio represivnog aparata rimske države, koristeći političku moć čak i za teološke sporove. Dobili smo ono što smo dobili.
Trenutak kada žrtve dobiju priliku da postanu dželati (i na to pristanu), temeljno mijenja svaku ideju, ma kako ona bila velika i značajna.
To se desilo i ovdje. Stavljajući se u službu moći, dio nekadašnjih boraca za crnogorsku nezavisnost, prihvatio je sve djelatne i retoričke moduse - “arhineprijatelja”, odnosno, srpskog nacionalizma. Današnji ispadi nacionalističkih cg tribuna nevjerovatno liče na ono što smo slušali početkom devedesetih sa - druge strane, gdje tada, doduše, zajedno bijahu i Đukanović i Mandić…
Umjesto odbijanja da se vidi crnogorski nacionalizam, bilo bi bolje ljudima objašnjavati zašto je dobro da ih ta čaša mimoiđe.
Nacionalizmi u fokusu imaju samo prošlost i budućnost. Jedna je bila zlatna, a druga će to opet biti, kada posvršavamo neke neodložne nacionalne poslove… Kako je lijepo primijetio Amos Oz, oni preziru i mrze sadašnjost. Zato nihova vizija nikada nije stvarno društvo, već fantazijska zajednica.
Koktel banalnosti, frustracija i velikih riječi, a što svaki nacionalizam jeste, makar bio začinjen dobrim namjerama, uvijek rađa ružno pijanstvo i još gori mamurluk.
Bonus video:
