Kad se već priča o mauzoleju i Lovćenu, valja pročitati kako se debatovalo o tome u vrijeme kad je predložena gradnja mauzoleja. Žestoka je bila reakcija intelektualaca, uglavnom pisaca iz Jugoslavije. Potpisivale su se peticije, organizovale tribine i obavještavala svjetska javnost. Sudeći po odjeku, bila je to velika akcija, koju naravno može da produkuje samo ozbiljno društvo i velika država.
Pjesme kao protest protiv gradnje mauzoleja pisali su Stevan Raičković, Matija Bećković, Skender Kulenović, Dušan Radović, Vasko Popa, žestoko se mauzoleju protivio i Petar Lubarda, a trag protesta ostavio je i Meša Selimović. I tada je tema bila “ko podiže spomen” kao i pitanje estetike kojoj se pridavalo tada više važnosti nego što se pridaje danas. Možda je Dušan Radović napisao naijinteresantniju pjesmu na tu temu, koja zvuči antidogmatski i antikomunistički:
Njegoša podmićuju,/Nude mu novu smrt i veći grob/mame ga u svoju raku, u kazamat,/da ga stave pod svoj kamen i svoje straže/da jedino oni budu nadležni za njegov slučaj/da nam jedino oni mogu prepričavati njegove/prave misli/da nije mislio ono što je mislio/i da nije napisao ono što je napisao/i da je oduvek mislio ono što oni misle.
Sve je to navelo i Vladimira Dedijera da se oglasi, da napiše jedan važan tekst u odbranu izgradnje mauzoleja. On je taj tekst pisao realno, saslušao sve strane i dao svoj sud. Naravno, u duhu vremena i komunizma, stigao i da nalijepi par etiketa “ko drukčije kaže”, ali debata i sa jedne i sa druge strane bila je viteška, odnosno, daleko ljudskija i intelektualno superiornija nego što se debatuje danas. Ako se danas uopšte o čemu i debatuje. Uglavnom se srlja.
Mauzolej je djelo Jugoslavije. Teško da bi ga Crna Gora sama ikad napravila. Mauzolej je tako jako građen tako da mu tridesetogodišnja vladavina DPS-a nije naudila. Postao je brend, i makar iz tog aspekta, nešto što je postalo prepoznatljivo mnogo van Crne Gore nije baš pametno dirati. Mauzolej je vremenom sam opravdao svoje postojanje.
Igra simbolima je često komična. Grb nekadašnje Republike Crne Gore krasila je slika kapele, što nije spriječilo izgradnju spomenika. Takođe, paklicu cigareta Lovćen nekad je krasila slika kapele koju je zamijenio mauzolej sa petokrakom iznad, ali je petokraka vremenom suptilno uklonjena. Valja napomenuti da je Lovćen pakovanje nevješta kopija dizajna Marlbora.
Ako stvari posmatramo praktično, kad bi bilo u Crnoj Gori mjesta za konkretne predloge, mauzoleju je odavno potreban bolji i širi put, potreban je kakvo odmaralište ili restoran u podnožju a da se estetski uklapa u priču i mjesto, a da ga ne “drži” neki brat od nekog glavešine. Ali čisto sumnjam da to možemo uraditi da valja. Potrebna je i suvenirnica, kako bi se mauzolej do kraja brendirao kako treba. Samim tim i Njegoš kao centralna figura.
Ali bojim se da ljudi sa obje strane, oni koji su zapeli da ruše ili nadograde i oni koji su zapeli da ne daju da se ruši i nadograđuje, da i jedni i drugi nemaju sluha za trenutak i realno, do te mjere da se samo proizvode nepotrebne varnice. Dok varnice kao i uvijek odgovaraju onome ko se zadnji smije, a to je skoro pa uvijek naš visoki predsjednik. S toga, neka nam je srećna nova-stara udica podjela, ovog puta s vrha Lovćena!
Bonus video:
