Opereta oko tzv. Temeljnog ugovora je gotova. Ugovor je potpisan, makar s nogu, što bi se reklo. A tu su i elementi dinamičnog trilera - tajni dolazak patrijarha, iznenadni termin, “sakrivanje” akcije od partnera iz vlasti. (A sve to pod sjenom vrelog Lucifera.) Napeto i dramatično, kako dolikuje modernoj produkciji. Neki misle da je u pitanju samo prvi čin, ali, glumci su se već poklonili, i, praćeni aplauzima ali i zvižducima, sklonili sa scene. Čekaju ih druge pozornice. I predstave.
Ipak, ostao je prilično jak utisak o velikoj neozbiljnosti, i nije slučajno da je baš ta riječ vrlo prisutna ovih dana. Nije riječ o neozbiljnosti popova, ta ekipa, već neko vrijeme drži lekcije iz političke ozbiljnosti ovdašnjim političarima, ali, crnogorski političari u tom segmentu itekako kaskaju za njima.
Uostalom, ne zaboravite - taj ples odavno traje. Đukanović i njegovi (u vrijeme nedvosmislene svemoći) poklonili su, urednim uvođenjem u katastar, SPC stotine objekata i imanja. Tada su bili izrazito “gadljivi” na postojeću Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koju su, kasnije htjeli da osnivaju (!?). Zanimljiv je podatak da je CPC u vrijeme takvog ponašanja DPS, imala nekih 23 posto podrške. Kada je DPS prigrlio tu ideju, podrška je pala na današnjih 6 posto. Samo nemojte pomagat, što bi rekli Podgoričani.
Već pet vjekova u Evropi ključna priča je kako javni prostor sačuvati od crkve i klerikalne logike. Od Lutera i njegove borbe protiv rimske crkvene svemoći, počinje priča o Evropi i modrnitetu (vidi Žak Barzan, Kultura Zapada: od osvita do dekadencije).
Naša vlast u tom segmentu ne djeluje nimalo evropski. Bilo je otužno gledati kako se svojski trude da se umile popovima.
Da li je ova tema zaista skinuta sa dnevnog reda kako se to svakodnevno sugeriše? Kao - samo da ga usvojimo, i gotovo. Možda je to pomalo naivan pristup. Koji se plaća opasnom klerikalizacijom - jer, u suštini ova predstava je prije svega trebala Crkvi i njenom političkom krilu da još jednom pokažu da su - “pobijedili”.
I što to znači, “skinuta s dnevnog reda”. Da li to znači - OK, i mi znamo da je preambula sramna, a neki djelovi ugovora ustavno upitni, ali, morali smo, jer…
Jer, što? Sada partije bliske crkvi ne smiju da sruše vladu? Pa će Vlada opstati, uprkos tome što se ne zna ko je podržava, i da li je podržava iko?
To je obično kalkulantsko cinculiranje, a to što se to ovdje doživljava kao ozbiljna i održiva politika, e to je suštinski crnogorski problem.
Hoće li sada DF i Demokrate da budu partneri za oživljavanje evropskog puta? Kada je rušena Krivokapićeva vlada oni su označeni kao smetnja evropskom putu. Što se desilo u međuvremenu? Tako mali Perica zamišlja uspješnu politiku: svako može biti partner za varanje dojučerašnjeg partnera. I sve tako iznova, u krug… U sferi emotivnih odnosa to bi bio klasični modus operandi svake mačističke svinje. Sigurno je u politici drugačije.
Ipak, najveća neozbiljnost pokazana je u načinu na koji je spriječena ozbiljna javna rasprava o Ugovoru. Reagovanja i stavove iz CANU ili HRA teško je svesti u zonu dvevne politike. Bila je to ozbiljna priča, koju, na žalost nije imao ko čuti.
Jer je zapravo stvar već bila dogovorena. I to do najsitnijeg detalja. Uz diskretno prosipanje premijera koji je objavio da trećega avgusta sigurno neće biti potpisvanja, da bi se baš tada desilo. Ako već složene finese u priči akademika ili pravnika nisu bile jasne, ovaj gest Crkve morao bi to biti. Ili je premijer odabrao da žmuri. A što će zateći kada otvori oči, nije lako ni zamisliti.
Ako mu je za utjehu - kada je riječ o kritikama u Artu, bar dvije nedjelje može biti miran. Nakon avgustovske pauze, sljedeći broj Arta izlazi 27. avgusta.
Bonus video:
