Obrni-okreni, Đukanoviću je najteže. Što potvrđuje pres konferencija njegovog podmlatka nakon potpisivanja TU. Došli su veselim povodom, da otkažu povjerenje kvislinškom premijeru koji je potpisao izdajnički akt, a izgledali su prilično tužno. Kao da primaju saučešće, a ne kao da kolo vode.
Logično, jer je sam Đukanović svjestan da ga od litijaša dijeli sve, a sa komitama veže malo šta. Pokazao se nemoćnim da vrati duh sulude i inferiorne identitetske politike u flašu, svjestan da je time ostao kao trinaesto prase ili neželjeno dijete - neprihvatljiv za saradnju bilo kojoj partiji sa kojom bi mogao praviti većinu za neku novu vladu.
Đukanović je 1997. poveo emancipatorski i evropski pokret crnogorskih independista u nezavisnost i pobjednički referendum, da bi nakon 2006. umjesto nastavka tog puta, stvari vratio u devedesete, autokratiju i nacionalizam. A kako reče aktuelni premijer, iza svakog patriotizma krije se manja ili veća korupcija.
Milo se okružio grupom plaćenika, luzera i neznalica, koji su 15 godina lojalnosti i službe dokazivali glancanjem Vođine biste i nemilosrdnim progonom njegovih kritičara. Zato je Đukanović tu gdje jeste, između dva plasta sijena, kao onaj Buridanov heroj, ali ne zbog neodlučnosti na koju bi stranu krenuo već zbog spoznaje da ga, gdje god da korakne - čeka streljački vod. I od desnice i od centra, i od DF-a i Demokrata, ali i od Spajića i Abazovića.
Koalicioni kapacitet DPS-a je i dalje ravan nuli, što je nedavno istakao i sam lider stranke objašnjavajući aktivistima da im pobjede od preko 40 ili čak 45 odsto osvojenih glasova ne vrijede mnogo kada ne mogu da formiraju vlast. Ali nakon poraza 30. avgusta 2020. Milo nije uradio ništa da takav imidž DPS promijeni. I da DPS postane poželjna udavača. Prije mi se čini da je Đukanović nemoćan nego da je nevoljan. Vidi i sam gdje su ga Roćen, Andrijašević, Mijo Bokser i mula Andrej doveli, ali kako da ih skine sa budžeta, državnih nagrada i apanaža, kako da svojima u stranci ili biračima sada objasni da Vijesti, MANS, IA, Milan Popović, Miško Perović, Balša Brković, nijesu neprijatelji i sramota države, već da su izdaju 21. maja počinile skutonoše i oni koje je decenijama držao na koritu da bi društvu i građanima utjerivali inferiorni i opasni identitet.
A što ćemo sad, Ranko?! Kao lider SDP-a i šef Skupštine, davao je ključni doprinos parlamentarnoj diktaturi koja je dovela do svih potrebnih većina, za mir a ne za rat, za izbore a ne za ustanke, za Ustav i brojne zakone… Istinu zbori Krivokapić i kada kaže da niko kao on nije opisao poharu DPS-a, prvi iz vlasti ukazao na trule daske zarobljenog pravosuđa, najglasniji bio u odbrani Tare i najsugestivniji u opisu tamničara zarobljene države.
Ali šta sve to vrijedi ako svi, liše Krivokapića, znamo i vidimo da taj Ranko i SDP više ne postoje. Evropski i građanski SDP je udavio Đukanović, rukama plaćenika i propagandista, da bi od njega ispalo ovo što danas gledamo - dvije ramade od kojih jednu vodi Šehović, a drugu Konjević. Dok im Ranko služi kao smokvin list, da prikrije suštinu, pozivajući se na pomenutu zaostavštinu i prošla vremena.
S druge strane, možda je premijer u pravu, DPS djeluje kao talac SDP-a?! Krivokapić je nekad u svom egocentrizmu znao da zaključi kako je iskoristio Mila i DPS za sve strateške ciljeve svoje stranke. Da je od srpskih nacionalista i Putinovih partnera napravio cvrkutave zapadnjake. I doveo CG do nezavisnosti, članstva u NATO-u, na prag EU. Tako je izgledalo Ranku. Kao što sad nekima, kao Abazoviću, djeluje da SDP opet koristi DPS ali za retrogradnu politiku i ciljeve jer je skidanjem Krivokapićeve glave SDP s prave strane istorije skliznuo u kanal patriotizma, kiča i vulinizacije.
A šta ćemo sad - pita se Milan K., jedan od prvaka DF-a, taman pošto je poslao saopštenje američkoj ambasadi da se ne miješa opet u sastavljanje vlade - jer Vučić zna to bolje. Zaista je veliki napredak u transformaciji prvaka DF-a ka Rankovoj formuli cvrkutavih zapadnjaka, kada pozivaju da se vlada CG sastavi bez bilo čijeg miješanja sa strane - ali kako im vjerovati?! I pored najbolje volje. Kad ih crvena braća iz opozicionih klupa prozivaju da su svako malo u Beogradu ili da su prosto na daljinski. Koji je do juče bio u rukama nekog Željeznjaka, koga smo svi zaboravili, a danas je kod gospodara AV.
A što ćemo sad, Alek?! Ili je bolje da pitam Boleka. Koji je odveo Demokrate u bespuće dilovima sa DF-om, nakon čega su Crveni izgubili podršku Zapada, čak i kontakt sa njim, a njihov lider mjesto šefa parlamenta. Da bi ih naš prijatelj Lajčak sada vadio iz ofsajda i vraćao u igru, iako je samo prije par mjeseci zajedno sa Piculom i Bilčikom slavio evropske promjene na čelu crnogorske Vlade i Skupštine. Nakon Abazovićevog najnovijeg driblinga izgledalo je da se moć seli od Dritana ka Aleksi, ali se brzo pokazalo da je pozicija Demokrata skoro kao u poznatoj izreci - ako uzmu kajaće se, ako ne uzmu opet će se kajati. Ali, kako zaključiše u Bratislavi - vrijeme traži jake lidere i odlučne poteze. Što dosad niko, pa ni Lajčak, nije vidio kod Bečića. A što bi u aktuelnoj situaciji jedino moglo da znači veliki dogovor Crvenih i Ljubičastih, što je nova boja DPS-a jer im je Radmila kao mag PR i marketinga objasnila da crvena više nije cool. Taj dogovor bi mogao da, u ovoj fazi, bude predstavljen kao tehnički, oko održavanja izbora, načina, uslova, datuma, a nakon njih - ko zna. Dritan im je, uostalom, pokazao kako paktirati sa DPS zna biti bolno, ali ne i neizvodljivo.
A što ćemo sad, brate?! Dritane. Iako je djelovalo da je počinio politički suicid, jer je forsiranjem TU doveo u pitanje podršku EU partnera, zaratio sa NVO, lažnim i istinskim, primorao DPS da, iako nevoljno, postavi pitanje povjerenja - on ne odustaje. Već i dalje bljuje vatru i odapinje strijele, i lijevo i desno i u centar. Vučićevoj i Joanikijevoj partiji, DF i DCG, poručuje da ko glasa za pad Vlade gazi potpis na TU, dok je Đukanoviću i satelitima predvidio brodolom, a nekima od njih i nestanak sa političke scene. Nema sumnje da je mislio na dva SD-a. Ali, koliko god mahao sabljom i kidao glave, nije ni Abazovićeva pozicija bajna. Manji je problem što je bez vidljivog razloga pogurao izbore na jesen umjesto predviđenih na proljeće, veća je Abazovićeva briga kako će on i njegova stranka ući u taj proces?! Kao premijer i sa 4-5 ministara ili kao opoziciona partija, ukoliko Crveni, Crni i Ljubičasti, ili dvoje od njih, naprave dogovor o tehničkoj Vladi?!
Šta ćemo sad, Joanikije?! Hoće li Crkva svoju vojsku da povlači u kasarnu ili će i dalje da se igra politike?! Ako im je Dritan učinio kao niko, hrišćanski i jevanđeoski bi bilo da ga ispoštuju. Iako Jevanđelje pamti i drugačije rasplete. Ko ne vjeruje, neka još jednom pažljivo pogleda Posljednju večeru.
Obrni-okreni Crna Gora je opet i po ko zna koji put pred raskrsnicom na kojoj stoji tabla - a što ćemo sad!? Odgovor na pitanje ili dilemu zavisi od toga ko će miješati karte!? Eskobar ili Vučić!? Ako u međuvremenu Putin potone pod posljedicama agresije na Ukrajinu, što AV ne bi bilo mrzno, onda će gospodar Srbije postati ono što je Milo bio dvije decenije - glavni igrač Zapada u regionu. To bi značilo da će se u Crnoj Gori i dalje više pitati Vašington nego Moskva!?
Bonus video:
