Masakr na Cetinju se u crnogorskim medijima, sa pravom analizira iz svih mogućih uglova - sigurnosnih, zdravstvenih, obrazovnih i slično. Da li je pretjerano pitati se koliko su mediji doprinijeli da se ovako nešto dogodi? Odnosno, da li je porast nasilja, verbalnog, fizičkog, pojedinačnog i grupnog, dijelom i posljedica uređivačke politike mnogih medija? Da li mediji propagiraju nasilje?
Jedan od najpoznatijih američkih teoretičara zavjera dobio je ovih dana sudsku presudu da plati višemilionsku kaznu zbog širenja lažnih vijesti. Tvrdio je da se jedan masakr djece u stvari nije ni dogodio. Da li bi neko u medijima odgovarao za laž da se masakr na Cetinju nije dogodio?
Možda će čitalac reći da niko nije lud takvu laž plasirati, ali laži već odavno imaju pravo glasa u medijima. Onima koji redovno lažu režimi dodjeljuju nacionalne frekvencije! Laž, prijetnje i nasilje su postali svakodnevni dio „porcije“ koje medijski korisnik dobija. Episkop banatski Nikanor je u augustu izjavio je i da bi “upotrijebio oružje” protiv učesnika Parade ponosa. Mediji su „samo“ prenijeli šta je vladika rekao, predsjednik Aleksandar Vučić se tome suprostavio. Ali, vladika je govorom mržnje prekršio zakon, ali država nije reagirala. Ako nije, zašto se onda čuditi kad neko uzme oružje i napadne nekog iz LGBT populacije?
Reality TV programi su puni scena nasilja. Tamo muškarac udara ženu, lupa joj šamare, ljudi ulaze sa pištoljem na ekran, kriminalci postaju popularni pokazujući kako se davljenjem protivnik može uspavati, policajca glumi osuđeni kriminalac, poruke mržnje su svakodnevne. Ako se neka žena može išamarati na TV ekranu zašto se onda čuditi da se to dešava u svakodnevnom životu? Ako televizija prikazuje kako se ljudi dave, zašto se onda čuditi kad to neko pokuša primjeniti u praksi? Ako kriminalac postaje TV zvijezda, onda kriminal i nije nešto tako loše, isplati se, zar ne? Ako je nasilje na TV slika svakodnevnice, ako se šalje poruka da je ono dozvoljeno, a mržnja legitimna, zašto se onda čuditi što neko na Cetinju misli da svoje probleme može riješiti ubijanjem drugih? Vlasnike medija koji promoviraju nasilje zanima samo profit. Ako su laži i nasilje način da se profit ostvari, a politici to odgovara, tim gore za istinu i toleranciju. „Naravno da sam profiter koji profit gradi na vašoj retardiranosti. Da niste glupi ko k**** ja nikad ne bih beležio rekordne profite!“, objasnio je svojevremeno vlasnik TV „Pink“ Željko Mitrović na Twiteru.
Da li je vlasnik ove televizije samo drzak ili samo šalje istinitu sliku? Nasilje se već odavno preselilo i u muzičke sadržaje. „Robinja sam tvoja ubi me..“, “ja bih opet bila tepih po kome ti gaziš”, “volim ukus tvoga đona”, “udari me jako da me zaboli”, “za moje dobro gazi me”, “izbaci me kao da sam đubre…”, “možeš da me siluješ, možeš da me ubiješ, svejedno je” itd. su samo neke od poruka. I još gore, uređivačkom politikom medija one postaju popularne!
Davne 1992. godine je utvrđeno da djeca do završetka osnovne škole vide 8.000 ubojstava i 100.000 drugih oblika nasilja u medijima, dok će u stvarnom životu vidjeti manje od 1% takvih nasilnih djela. Dvadesetak godina kasnije je izračunato da će jedan osamnaestogišnjak vidjeti oko 200.000 simuliranih nasilnih djela! Danas, 30 godina kasnije ovi su se brojevi rapidno promijenili, na gore, i u medijima i u stvarnom životu. Danas neki mediji ne simuliraju nasilje, oni ga propagiraju!
Nasilje je često, tačnije prečesto, i poruka političara. Način na koji predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, vrijeđa premijera Andreja Plenkovića, i obrnuto, nezabilježeno je na ovim prostorima. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić će hladno izjaviti da oni građani Srbije koji ljetuju u Hrvatskoj više misle o tome kako će se okupati, nego što misle o srpskim žrtvama! Beogradska „Politika“ objavljuje na prvoj stranici portala tekst koji govori da se „srpski narod u Crnoj Gori bori za opstanak u biološkom, državotvornom, kulturološkom, privrednom, socijalnom i svakom drugom smislu“. Činjenica koji to potkrepljuju nema.
Politika gura medije, a to znači narod koji je korisnik medija, u sukob jer je sukob način vladanja već 40 godina! I uvijek je taj sukob etnički. Ali, ako se forsira sukob prema drugima zašto se čuditi da kad nasilje postane svakodnevnica unutar „mog“ dvorišta?
Mogu li mediji biti odgovorniji od političara? Beogradska „Politika“ je „samo“ prenijela citirano saopštenje ali je uređivačka politika to plasirala kao udarnu vijest i nije postavila pitanje o dokazima za te tvrdnje niti je prenesena izjava nekoga ko misli drugačije. Mediji u Hrvatskoj se zabavljuju citiranjem vrijeđanja tamošnjih političara, ali mogu li učiniti nešto više? Neki jesu. NOVA TV i još neki mediji su se suprostavili takvoj komunikaciji i odlučili da svoju ulogu medija ne svedu samo da prenesu poruke mržnje, nego da im se suprostave, objasne posljedice. Ne može se sjediti u fotelji, pravdati se „ja sam samo izvijestio šta se događa.“ Odgovornost medija se tu ne zaustavlja. Medij je odgovoran javnosti, ne premijerima ili predsjednicima. Ne reagirati na nasilje u medijima uvjerava ljude da žive u nasilnom svijetu i da je nasilje potrebno da bi svijet bio sigurniji! Ali, to znači da je nasilje potrebno ne samo nad drugima, nego i nad nama!
Ne može se medij istinom baviti na različite načine, to je onda propaganda. Tada medij čini suprotno od onoga što mu je funkcija. Nije zadatak medija da govori korisnicima šta da misle o nečemu, nego o čemu treba da razmisle. Ne mogu se emitirati nasilne izjave političara bez reakcije, ćutati o nasilju vlasti omiljenih kriminalaca poput nedavno u Novom Sadu kada su ljudi iz privatnih obezbjeđenja, u suradnji sa policijom, tukli demonstrante! Ne mogu političari biti nedodirljivi, kriminalci promovirati u medijske zvijezde, tući ljude na TV ekranima, lagati o svemu i svačemu. Nije bitno da li je motiv strah od moćnika, profit ili karijera. Takva uređivačka politika znači nasilje medija nad svojim korisnicima. To je onda medijsko zlostavljanje. Tako se stvara atmosfera da je nasilje normalno i prihvatljivo i u takvoj atmosferi masakr na Cetinju nije samo rezultat nečije ludosti bila ona medicinske ili neke druge prirode.
(Institut za medije Crne Gore)
Bonus video:
