Mnogi su, na vijest o smrti Mihaila Gorbačova prvo pomislili - zar on nije davno umro. Jer, njegov svijet je odavno umro, bez obzira na aktuelne pokušaje da se oživi u formi nakaznog imperijalnog zombija... To se dešava kada značajni ljudi nadžive svoje epohe. Pored toga, Gorbačov je imao sudbinu da bude Princ Epiloga, da ga zapadne najteža istorijska obaveza: saopštiti da je jedna ideja i njoj pripadajuća politika definitivno propala.
Vratimo se u ocvalu fazu sovjetske države... Nakon Brežnjevljeve smrti, uslijedila su dva kratkotrajna lidera - Jurij Andropov (16 mjeseci), koji je bio navodno bio liberalniji od Brežnjeva (što i nije bilo teško), a nakon što je Andropov iznenada preminuo, pored njegovog kovčega na sahrani stajao je, kako su Sovjeti objavili, njegov stari prijatelj - Kim Garoljdovič Filbi, najslavniji “prebjeg” u istoriji Hladnog rata. Onda je odabran pouzdani birokrata brežnjevljevskog tipa - Konstantin Černjenko, ali, i on je 13 mjeseci kasnije, preminuo. U Jugoslaviji je odmah rođena dosjetka - Evo, i Rusi prešli na kolektivno rukovođenje. Zbog mlađih čitalaca - nakon Titove smrti Jugoslavijom je vladalo osmočlano predsjedništvo čiji su se članovi smjenjivali na čelu na po godinu dana...
Da bi se bolje razumio duh toga vremena i prostora, pomoći će nam jedan ruski vic iz toga vremena.
Voz potuje beskrajnom tepom. U kupeu sjede - Staljin, Hruščov i Brežnjev... Voz staje. Putnici su nestrpljivi, ali voz se ne pomjera. Staljin ustaje i kaže - Ja ću ovo da sredim. Izađe iz kupea, ode do lokomotive i zatekne mašinovođu kako pokušava da pokrene voz. Kako ovaj to ne može, Staljin ga svojeručno strijelja. Vrati se u kupe, ali voz i dalje stoji. Poslije izvjesnog vremena ustaje Hruščov i kaže - Ja ću ovo da sredim. Odlazi i on do lokomotibe gdje zatiče mrtvog mašinovođu. Kaže mu - Rehabilitovan si, i vrati se u kupe. Naravno, voz i dalje stoji. Onda se oglašava Brežnjev - Ja ću ovo da sredim. Brežnjev ustaje, navlači zavjesu na prozor, i zadovoljno sijeda. Saopštava svojim saputnicima - Drugovi, voz ide...
Vicevi su nekada mogli zamijeniti tomove studija - teško da ćete u manje riječi saopštiti precizniju genezu propasati Sovjetske države.
Poslije Černjenka izabran je mladi političar (očito da nisu htjeli još jedan jednogodišnji mandat), novi tip lidera koga je formirao i podržavao upravo Andropov. Ogroman odjek imala je i njegova kampanja protiv alkohola, očito je želio da uzdrma čak i najtvrdokornije navike. Još jedna temeljna promjena bila je - Raisa. Gorbačovljeva supruga bila je daleko od sovjetskog stereotipa žene genseka. Harizmatična, naučnica širokog obrazovganja, srčana - ubrzo je bila omiljena ličnost širom svijeta.
Bila je to vladavina koju su obilježile dvije riječi. Perestrojka i glasnost. Čitav svijet je naučio te dvije riječi, koliko je sve to bilo novo i neočekivano, ta vrsta promjena je posljednje što se očekivalo od Sovjetskog Saveza. Vjerovatno nijedan ruski vladar, još od Katarine Velike, ili Aleksandra Prvog nije imao tu vrstu uvažavanja i poštovanja na zapadu kakvu je imao posljednji sovjetski lider. Ipak, on je jedan od rijetkih političara koji je zadržao ugled i poštovanje, iako je njegov politički projekat ne samo propao, već i nestao.
U Karerovoj knjizi o Limonovu možete naći govorljivu anegdotu. “Nema više Sovjetskog Seveza”, uzviknuo je pisac Edičke, kada je 1989, prilikom povrataka u Gorbačovljev SSSR (do tada nezamislivo - da se emigrantski pisci vrate), vidio kako na ulici, pred kafanom, stoji policajac. Posmatrao je desetak minuta i kada je vidio da taj policajac više ne izaziva strah kod prolaznika, uletio je u kafanu sa citiranom rečenicom.
Limonov je vjerovao da Rusije nema bez straha.
Zasluga Gorbačova je što je ukinuo tu vrstu straha, i to mu nikakve neknadne interpretacije ne mogu oduzeti.
Bonus video:
