Podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) govore da samoubistva godišnje odnose preko 800.000 života, što znači da na svakih 40 sekundi jedna osoba u svijetu oduzme sebi život, dok je broj pokušaja samoubistva i do 25 puta veći. Ove podatke iz 2014. SZO je potvrdila i 2019, jer borba protiv samoubistava nije dovoljna i ne daje rezultate, s obzirom na činjenicu da samo 38 država u svijetu ima strategiju za sprečavanje suicida. U godinama pandemije korona virusa broj samoubistava je uvećan, a žrtve su ne samo kovid pacijenti, nego i mnogi drugi, kojima su epidemijske mjere promijenile način života.
Međunarodna asocijacija za prevenciju samoubistava, uz podršku SZO, je od 2003. pokrenula inicijativu da se 10. septembar obilježava kao Svjetski dan prevencije samoubistava, u cilju podizanja nivoa znanja široke javnosti o tom zdravstvenom problemu i mobilizacije svake društvene zajednice u njegovoj prevenciji, koja je najbolji način borbe protiv ove pošasti.
Oko dvije trećine ljudi koji oduzmu sebi život, nijesu u to vrijeme bili na liječenju ili pod nadzorom stručnjaka, a depresija je bila prisutna kod polovine od njih. Uzrok samoubistva nije isključivo mentalno oboljenje, čime se, najčešće, “pravda” ovaj čin. Jedan od ključnih faktora je posao i finansijska stabilnost, što znači da porast nezaposlenosti u društvu od 1% vodi ka povećanju od 0,8 % u broju samoubistava. Stopa samoubistava raste u vrijeme ekonomskih kriza, a pokazalo se da je veća u zemljama u tranziciji. Nasilje u porodici je uzrok mentalnih oboljenja i, vrlo često, samoubistava. Zapostavljene stare osobe i samci znaju da sebi oduzmu život. Pacijenti u terminalnoj fazi bolesti, takođe. Zavisnici od alkohola i opojnih droga, kocke i drugih poroka, masovno su žrtve ove pošasti. Samoubistvo među mladima je drugi uzrok smrtnosti, poslije saobraćajnih nezgoda.
Prema izvještaju SZO iz 2019. godine, Crna Gora se nalazi na 14. mjestu u svijetu po broju samoubistava po glavi stanovnika, a uvijek je među prvih deset država u Evropi. (CIN-CG) Iz statistike, koju je objavio CIN-CG, proizilazi da je, u periodu od 25 godina (1997. do 2021.) 3.114 crnogorskih građana izvršilo samoubistvo, što je oko 125 smrti godišnje, odnosno po 20 samoubistava/100.000 stanovnika. U proteklih pet godina (2017. do 2021.) sebi je život oduzelo 547 ljudi, od kojih devet pacijenata u vrijeme bolničkog liječenja. (dan.co.me) Stopa samoubistava kretala se od 17,6 u 2017. do 19,35 u 2021. godini. Ova crna statistika treba da zabrine sve u Crnoj Gori, tim više što je prirodni priraštaj stanovništva negativan. U 2021. godini, od 9.152 preminule osobe, 120 su žrtve suicida.
Kada govorimo o prevenciji samoubistava, možda nije logično da uvijek počnemo priču o psihijatrima, psiholozima, savjetovalištima... itd. Krivicu treba adresirati na cjelokupno društvo i institucije, koji ne čine ništa da bi što manje ljudi obolijevalo od depresije i drugih bolesti. Ako su stope siromaštva, nezaposlenosti, porodičnog nasilja, kriminala i sve drugo što ljude tjera u beznađe, u stalnom porastu, a zdravstveni sistem daleko od pacijenata, onda se stvaraju svi preduslovi za nepovratno propadanje zdravlja građana. Rastakanje porodice kao osnovne ćelije društva, odumiranje brige za starije osobe, uključujući i roditelje, nespremnost na žrtvovanje, nedostatak empatije, stigma i ustručavanje oboljelih da se nekom povjere... i sve ono što ljude udaljava od ljudi, povećavaju broj mentalno oboljelih i nesrećnih osoba. Kada neko izvrši samoubistvo, “u selu”, a često i u porodici, komentarišu: “odavno se bio/bila povukao/la u se”, “stid ga/je bilo poći kod psihijatra, da ne kažu da je lud/a”, i tome slično. Članovi porodice preživljavaju psihičke posljedice zbog stradanja srodnika, pa se i oni mogu smatrati žrtvama samoubistava.
Strategiju o prevenciji samoubistava Crna Gora nema, a klinički psiholozi i psihijatri u postojećem zdravstvenom sistemu, nemaju uslove da organizuju adekvatan rad sa pacijentima. Nedostaju savjetovališta, a samo medikamentozna terapija i psihoterapija zajedno, mogu da daju pozitivan učinak. I porodice pacijenata treba obučiti kako da se ophode prema depresivnoj osobi, ali oni, ne samo da nemaju mogućnosti, nego se, mnogo i ne trude da budu edukovani, iz raznih razloga. Privatna psihološko - psihijatrijska praksa nije dostupna svima, jer najveći broj mentalno oboljelih pacijenata potiče iz najsiromašnijih slojeva društva.
Bonus video:
