Kraljica

Kao i Gorbačov, prošlonedjeljna tema, i ona je figura Epiloga, simbol cijele jedne epohe, ali, pored duboke starosti, malo je sličnosti između ove dvije istorijske figure, a razlike su mnoge.

Elizabetu Drugu je njeno političko djelo nadživjelo. Britanija je, zahvaljujući njoj, izvela relativno bezbolno jednu od najvećih tranzicija u svojoj istoriji. I najtežih: tranzicija od jedine supersile do (samo) jedne od važnih država savremenog svijeta nikada nije laka. Ni emotivno ni politički. Ona je pokazala da se i takav put može preći dostojanstveno. Rusi, recimo, takvu tranziciju nikada nisu uspjeli izvesti. Gorbačova su tako predano mrzjeli jer je makar pokušao.

Ona je svoj ples sa epilogom jedne imperije odigrala mnogo elegantnije od posljednjeg sovjetskog lidera. Nije to samo zasluga kulture kojoj pripada, već i njeno umijeće i spretnost...

Da ne bude zabune - odmah moram saopštiti sopstvene rezerve (najblaže rečeno) povodom monarhizma.

Držim da čovjeku mora biti neprihvatljiv koncept koji od vas traži da vjerujete da je neko bolji (vredniji) od drugih već samim činom rođenja. To nikada nisam mogao prihvatiti, jer ne postoji niti jedan argument - biološki, filozofski, psihološki - koji bi takvu tvrdnju podržao. Riječ je o prevari, dakle. Koja, na ovaj ili onaj način, funkcioniše već desetak hiljada godina. Ta prevara je jedan od razloga političkog dinamizma kakav poznajemo: treba ubijediti ljude da je neko “kralj”. Jer, taj neko je kralj samo zahvaljujući ljudima koji vjeruju u to. Dakle, držim da je monarhija nešto prevaziđeno ali i duboko falsifikujuće.

Britanska kraljica Elizabeta Druga pokazala je kako bi mogao da izgleda monarh u doba prevaziđenog monarhizma. Odmjerena, uzdržana, promišljena, politički odvažna - to su osobine koje uglavnom rijetko kroz istoriju možete naći u krunisanih glava. U najvećem broju to su bili nedorasli i priglupi kreteni, ali kad kažete “kralj/kraljica” pomislite na Karla Petog ili Elizabetu Prvu, a ne na tipične izdanke te “profesije”.

Dekolonizacija i koncept Komonvelta pokazali su njenu političku viziju i lucidnost. Rođena je u “imperiji u kojoj sunce nikada ne zalazi”, a vladala je državom koja je nanovo otkrila sopstvenu birokratsku tromost, privredne probleme, štrajkove, socijalne i političke tenzije... Ali došli su i rok, kontrakultura, nova muzika i osjećajnost, i koliko god to zvuči neobično konzervativnom uvu, ona je u svemu tome imala svoju ulogu. Valja joj uzeti u zaslugu što je u Bakigemsku palatu dovela Bitlse i Boba Dilana, poslije su pričali da im je budući nobelovac baš tada dao da probaju travu...

S pravom premijerka Liz Tras naziva aktuelnu epohu - drugim elizabetanskim dobom. Time priziva sjećanje na najblistaviji kulturni uzlet Britanije koji se desio u vrijeme njene imenjakinje (i Šekspira, dakako).

Crnogorcima je ipak najveća misterija bila da se neko zove “kralj/ica” a da nema stvarnu moć. “Kakav je to gospodar?” Zato je kolokvijalni termin “engleska kraljica” ovdje prije svega označavao osobe visokog zvanja, a bez stvarne moći. Sjećate se, predsjednika Vujanovića nerijetko su tako nazivali.

Njeni preci dovedeni su na engleski presto iz njemačkih zemalja. Otuda promjena dinastičkog imena uoči Velikog rata u englesko Vindzor, a i njen muž je svoje njemačko prezime Batenberg preveo u englesko Mauntbaten. Dinastija etničkih Njemaca koja je dva puta vodila veliki rat sa Njemačkom.

U vremenu koje je od gotovo svega napravilo konfekciju, bila je osoba koja je mnoge tako starinski inspirisala.

Jer uz sve moje rezerve prema monarhizmu, jedan titogradski prvak koga godine 1972. izvode da pozdravi kraljicu čija će kolona proći ispred naše škole, pamti to kao svečan trenutak. U doba socijalizma, vidjeti bilo koju kraljicu bilo je kao da ste sreli Snežanu, makar bez sedam patuljaka...