Krajem sedamdesetih je Ivan Galeb doletio u moje gimnazijske dane. “S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše.” Ovakvim rečenicama je Vladan Desnica uvlačio naše mlade duše u svoj svijet.
Moje proljeće s Ivanom Galebom
Opisi djetinjeg doma na moru, tamne i svijetle polovine kuće, kvake - kugle od brušenog stakla - misli koje do tada nigdje nisam čuo - o smrti, vlasti, umjetnosti, životu. Osamdesetih smo u sarajevskim književnim krčmama diskutovali o rođaštvu Mešinog “Derviša” i “Ivana Galeba”. Socijalizam je, mada načet, bio još poprilično živ. Bolničke misli Ivana Galeba, muzičara koji više nikada neće svirati, objavljene u romanu 1957. bile su tada nevjerovatno smjele. A danas naprosto - istinite. O sobnom drugu u bolnici, fanatičnom ljevičaru Radivoju, Ivan Galeb kaže:
“Strašno zazirem od ljudi koje čitave ispunja i u kojima sve pokreće jedna jedina misao. Makar kako znatna ona bila, priviđa mi se kao opruga u drvenom lutku. Mora da je užasna ona saharska pustoš koja od te jedne jedine misli, od vječitog nošenja tog monokorda u sebi, caruje u takvim sprženim dušama. Zazirem od ljudi koji nikad ne misle protivno sebi. Nije dovoljno svoju misao jedanput zauvijek podvrći sumnji, jedanput zauvijek proventilirati - pa mir. Treba se svakodnevno umivati sumnjom, kao vodom”.
Mi smo se tih osamdesetih zaista umivali sumnjom kao vodom. Ja to činim sve do danas. Ne iz navike, već radi mentalne higijene.
Dječak iz Zadra
Godina je 1905. U porodici Uroša Desnice, srpskog političara i pravnika u habsburškoj Kraljevini Dalmaciji, rođen je dječak Vladan. Tada je Zadar glavni grad te austrijske krunske zemlje. Desnice preko Uroševe majke Olge nasljeđuju imanja u Islamu Grčkom. Ta linija seže do junaka srpske narodne pjesme Janković Stojana, uskoka iz 17. vijeka, kojeg hrvatska istoriografija smatra Hrvatom, a srpska - Srbinom.
Vladan Desnica se dakle rodio u Habsburškoj monarhiji, kojoj je došao kraj 1918. Dvije godine kasnije Zadar zvanično pripada Italiji. Vladan docnije studira pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, i posle sticanja zagrebačke diplome počinje raditi kod oca u njegovoj zadarskoj advokatskoj kancelariji. Potom prelazi u Split - gdje je zaposlen u pravosudnom sistemu Kraljevine Jugoslavije. Bilo mu je dvadeset i pet godina, govorio je nekoliko jezika i već je imao iskustvo života u nekoliko država - ponekad se i ne pomjerajući sa svoje stolice.
Pravnička struka je za mlađeg Desnicu bila prirodan izbor, jer je i otac Uroš bio pravnik. Ali sin je imao i književni poriv. Svojim duhovnim nasljeđem smatrao je i Simu Matavulja i Dantea i Flobera, i Dositeja i Njegoša.
Između Dositeja i Njegoša
Desnica je pokrenuo „Magazin sjeverne Dalmacije” i uređivao ga dvije godine. Sa današnjeg stanovišta izgleda kao kuriozitet to što je magazin izlazio u Splitu - na ćirilici.
Vladan Desnica je 1934. potpisao i u prvom broju svog magazina objavio esej „Jedan pogled na ličnost Dositejevu”. Pokazaće se da je to za njega biti značajan korak u formiranju sopstvenog poimanja stvaranja.
Osnovna teza ovog eseja da je Dositej koji je već tada bio kanonizovan kao svetac srpskog prosvetiteljstva bio prosječan pisac, značajan prosvjetitelj, ali da je - rođen u razdoblju racionaizma - bio sputane individualnosti i osećajnog spektra. Dositej bi prema Desnici u neko drugo vrijeme bio veliki pjesnik: „Da je Dositej živio nešto kasnije, kad je model vremena bila poetski nastrojena duša, on bi bio naš najvredniji pjesnik, pjesnik čiste, svijetle radosti života...”
Nije Dositej Obradović preispitivan samo kao jedna od srpskih kulturnih paradigmi. Desnicu sa njim povezuje Dositejevo učiteljevanje i prosvjetiteljska djelatnost kod dalmatinskih Srba, jer je od 1760. sa prekidima u Dalmaciji kao učitelj i narodni prosvjetitelj proveo jednu deceniju. Desnica zato veli da je on „vrlo značajan kao poglavlje u našem duhovnom životu, ali kao stvaralac ne predstavlja mnogo”. Dositej je za njega neostvareni pjesnik, individualnost koja se žrtvuje opštim prosvjetiteljskim zadacima epohe. A najviše je kod njega cijenio lične zapise, lišene prosvjetiteljsko-moralizujućeg patosa, kao i poriv da saznaje nove stvari i otputuje u nova mjesta. Osim toga, „sentimentalni, prosvijetiteljski, racionalistički 18. vijek” je kod Dositeja razvio osobine koje su ionako prema Desnici imale korijen u njegovoj suštini - „u nerazorivosti njegove vjere u čovjeka“. Takav optimizam je - zaključuje Desnica - „tako rijedak i tako stran našoj psihi“. Ali je i jednostran, jer mu nedostaju tamne strane ljudskoga.
Njegoš - pozitivni pesimista
Nasuprot Dositejevom optimizmu, na kraju eseja Desnica postavlja Njegoša koji je „intelektualno nesravnjivo jači, kršna gorostasna duhovna pojava“. Njegoš sa svojih visina „gleda na život i svijet jednim skeptično-realnim i pesimistično-pozitivnim pogledom.” Mada čovjek od akcije i vladar, Njegoš je za Desnicu „mistik“ čiji je „poetski govor“ način oblikovanja svijeta.
U tom eseju Desnica zaključuje: „Dositej: racionalista, ne mistik - po vjerovanju i idejama je čovjek od ovoga svijeta. - I ipak - idealista. Njegoš: kozmički filozof, mistik, po vjerovanju i idejama čovjek od nekog višeg svijeta. I ipak - nije idealista“.
Docnije će se pokazati da je Vladan Desnica Dositeja poštovao, ali sa Njegošem ga je neraskidivo povezivao princip poezije shvaćen u najširem smislu - kao sveobuhvatni stvaralački princip. Njegošev dualizam - materijalni svijet prožet zlom i vječni svijet gdje su smješteni dobro, lijepo i istinito mogao bi se uporediti sa sličnim dualizmom Vladana Desnice:
„Držim štoviše da se nikad i ne rađa misao a da nije ili okupana u suncu ili zastrta sjenom. Ja ni dan-danas ne znam drukčije suditi o dobroti i zlu neke pojave, neke misli, odluke, događaja, doli po tome da li se oni javljaju u jednome ili u drugom osvjetljenju.
Ja čak mislim da se u toj igri naizmjeničnosti i sastoji život, da ta izmjena obasjanosti i zasjenica i jeste arza i teza našeg živoga daha, sistola i dijastola našeg živoga srca. I kad bacim pogled unatrag na život, on mi se ukazuje kao ljeskava i nemirna površina satkana od krpica svjetlosti i od krpica mraka“.
Stoga ne treba da iznenadi otkriće iz zaostavštine Vladana Desnice, da je on još 1940. zajedno sa ocem Urošem sačinio prevod na italijanski jezik pjesme posvećene Njegoševom učitelju Simi Milutinoviću-Sarajliji iz Luče mikrokozma. Bio je to prvi prevod iz ovog djela na bilo koji strani jezik.
Jezik Vladana Desnice
Punu afirmaciju Desnica je doživio u četvrtoj po redu državi u kojoj je živio - u Titovoj Jugoslaviji. Od romana „Zimsko ljetovanje“ preko nekoliko knjiga priča, jedne zbirke pjesama do kapitalnog romana „Proljeća Ivana Galeba“ Desnica je do smrti 1967. postao priznati pisac, ali drugi su bili čitani.
Za današnjeg prosječno obaviještenog klinca u Srbiji jezik Vladana Desnice ne bi bio srpski. Najprije, jer je prećutno izjednačavanje medijski dominantne ekavice i srpskog jezika jedna od najvarvarskijih predrasuda današnjeg vremena. Na osnovu te predrasude svaki ijekavski tekst zvuči nekako „nesrpski“, makar se radilo o Njegošu, čiji lik vole da ističu oni koji rutinski srbuju. Ukratko, pod „srpskim“ se podrazumijeva onaj pinkovsko-hepijevski i internetski treš od jezika, koji se uzdigao do paradigmatičnog kulturnog modela, pun ogrešenja o elementarne norme, pun pogrešnih naglasaka i tupavih formulacija. Klinac o kojem govorimo, morao bi da bude natprosječan, ako bi poželio da izađe iz tog jezičkog kaveza. Morao bi da zapliva protiv duha vremena, da pročita mnogo toga (a ti koji još uvijek čitaju imaju brojnost osrednje vjerske sekte) da bi shvatio kako je Vladan Desnica u jezičkom smislu možda i najraskošniji srpski pisac.
Spomenimo još jedan paradoks. Iako su srpski i hrvatski jedan drugom usljed jezičkog nasilja elita još devedesetih neuspješno i tragikomično pokušali okrenuti leđa, pisac koji je nesumnjivo pisao na sočnom srpskohrvatskom jeziku, ostao je nesporni dio i jedne i druge literarne baštine.
„Stanje poživinčenja“
Navešću primjere iz mojih omiljenih priča i romana Vladana Desnice. Meni najdraža priča „Posjeta“ u kojoj se egzistencijalna jeza duhovne oronulosti u starosti nemilosrdno i psihološki upečatljivo predstavlja čitaocu, daje sledeće srpsko-hrvatske rezultate:
Slikar koji dolazi u grad da napravi skicu za portret čuvenog onemoćalog profesora najprije ulazi u „kafanu“ da popije „kafu“. Ali već u narednih nekoliko rečenica kaže se „dulje“, a ne „duže“. „Zjenice mu nisu bile mrtvo upiljene uvijek u istu tačku”, kaže Desnica o profesoru, ali dodaje i da je „svako saopćenje“ on primao bez iznenađenja. Ovde druguju „tačka“ i „saopćenje“. S jedne strane „pisak tvorničke sirene“, a sa druge „fabrika buhača”. U istoj rečenici zamjenica „ko” u skladnom je suživotu sa imenicom „žlica”.
Ovaj srpskohrvatski jezički miks doveo je do rijetko zanimljive, stilski upečatljive i originalne rečenice. Ali i mimo ove „hibridne” leksike, koja je tu kvalifikaciju zaradila tek na osnovu etničkog čišćenja jezičkih varijanti, Desnica plijeni svojim odnosom prema riječima.
Pripovjedač se u priči „Pravda” pita nije li žena sama dovela nasilnika u „stanje poživinčenja”. Nešto dalje u istoj priči saznajemo od posmatrača događaja da je s prezirom pogledao „čovuljka punanih obraza”. U priči „Florjanović” djeca prekidaju razgovor odraslih „ plačkunjavim zivkanjem”. A moja omiljena rečenica iz priče „Konac dana” glasi: „S neba sipi mlada mjesečina, još pomalo snebivljiva”.
To je taj jezički kolorit Vladana Desnice u kojem je čovječuljak - čovuljak, plačno je plačkunjavo a mjesečina nije stidljiva već se snebiva pa je - snebivljiva.
Uostalom, stanje današnjeg svijeta ne bi se moglo tačnije opisati nego kao „stanje poživinčenja”.
U takvom stanju mora da su bili i oni hrvatski vojnici koji su 1993. uništili crkvu i Jankovića kulu u Islamu Grčkom, srpskom mjestu nadomak Zadra u kojem je Vladan Desnica sahranjen.
Čitajte Vladana Desnicu
Meni se čini da je Vladan Desnica i na svoj sto i sedamnaesti rođendan, za nas ima ljekovitu lektiru, da je ona važna i za naše nervozno vrijeme, puno pseudoestetskih krhotina. Njegova proza nas usporava bolje od svakog kanabisa, njegova misao je uzbudljiva, puna neočekivanih zaokreta. On je dokaz da esteticizam - učenje o većoj važnosti estetskog kriterijuma u odnosu na istorijski, politički, nacionalni ili bilo koji drugi - umije da dobaci kroz vrijeme dalje od mnogih pomodnih književnih pojava. Desnica nudi zamišljenost i traži zamišljenost, kod njega emocija i misao nisu razdvojeni. Njegovo najvažnije djelo, „Proljeća Ivana Galeba“, je na našem jeziku učinilo čitljivom unutrašnju dramu čovjeka, koje svoje razrješenje traži u ljepoti:
„Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom - sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom - i preplavljenost suncem”.
Bonus video:
