Često se prisjećam godina kada su, ne samo iz mojih rodnih Banjana, nego iz svih krajeva Crne Gore, prosvjetni radnici odlazili na rad u SR Bosnu i Hercegovinu (BiH). Pedagoške akademije u Sarajevu i Mostaru nijesu mogle da obezbijede dovoljno kadrova za brojne osnovne škole u BiH, a Pedagoška akademija u Nikšiću školovala je više nastavika nego što je SR Crna Gora mogla da zaposli. Djeca ruralnih područja, odlaskom u srednju školu, započinjala su svoj podstanarski život, koji se nastavljao u toku studija, a potom u toku rada, bilo da su živjeli u gradskim ili seoskim područjima. Za srećnike su se smatrali rijetki nastavnici, ako su radili u školama, koje su imale svoje stambene zgrade, što je podrazumijevalo besplatno stanovanje, pristojne uslove za život i slobodu. Po povratku iz BiH 90-ih godina, mnogi su nastavili ili ponovo započeli podstanarski život, a samo rijetki su uspjeli da se zaposle u rodnoj Crnoj Gori. Djecu, rođenu izvan Crne Gore, “maltretirala” je državna administracija, vezano za upis u knjige državljana, zbog čega mnogi i danas imaju problema, uključujući “etiketiranje” zbog rođenja izvan Crne Gore. Lično sam osjetila teret podstanarskog života, punih 16 godina. Za razliku od današnje prakse, gdje se ljudi trude da zakupe cijeli stan, ja sam živjela u neuslovnim malim sobicama, dijeleći zajedničke prostorije sa drugim podstanarima.
Danas nadležne institucije u Crnoj Gori nemaju evidenciju o broju podstanara, kojih je na desetine hiljada, dok je broj ljudi koji posjeduju 4, 5 i više stanova tajna, jer ti tranzicioni bogataši ne samo da su stanove stekli na razne načine, nego ne plaćaju porez na ogromna sredstva koja ubiraju od kirija.
Maksimalno zapostavljeni i siromašni naši prosvjetni radnici, posebno profesori osnovnih škola, u kojima je sve manje đaka, nijesu kreditno sposobni da se zadužuju kod banaka, kako bi riješili stambeno pitanje. Ko ne živi u kućnoj zajednici sa roditeljima (što je, takođe, podstanarski status), ide u podstanare, kao nekadašnji (YU) prosvjetari. Veliki broj nikšićkih profesora nije riješio stambeno pitanje, dok su neki, pri kraju radnog vijeka ili nakon odlaska u penziju, stanove obezbijedili preko Stambene zadruge prosvjetnih radnika “Solidarno”, pa dugoročne kredite (60 % cijene stana) moraju da otplaćuju njihovi potomci.
Iako su im svaki dan i godina podstanarskog života teški i dugi, pogotovu što se, u toku ljeta, stan mora isprazniti, izgradnja zgrade za prosvjetne radnike u Budvi traje preko deset godina, što je vaspitače budvanske djece prinudilo da, nedavno, štrajkuju glađu i kampuju ispred zgrade opštine. U toku svih proteklih godina su se borili da Stambena zadruga “Solidarno” ispoštuje obećane rokove, ali je uvijek falilo novca, a briga suinvestitora, države i društva u potpunosti je izostala. Dosadašnji podstanari, koji su muke mučili sa stanodavcima turističke metropole, dobili su ključeve od stanova u zgradi, koja se gradi na klizištu i, nakon deset godina gradnje, stanovi su već devastirani. Bez struje, vode i uređenih prilaza. U najrazvijenijoj crnogorskoj opštini, naši profesori žive sa šterikama, bez svega što im za život treba. Mnogi stanovi su skoro neupotrebljivi, zbog poplava, uništenih parketa, zidova i plafona. Tako država Crna Gora brine o svojim profesorima, koji su svjedoci u vremenu pohare Budve i odlivanja sredstava u vrijednosti stotina ili hiljada, profesorskih zgrada.
Poređenja radi, davne 1983. godine, mojim siromašnim (ožalošćenim) roditeljima Fond PIO je dodijelio na korišćenje “nov” potpuno devastiran stan, u kome ništa nije funkcionisalo, od električnih instalacija i uređaja, sanitarija, do vrata. Nakon 2-3 godine od useljenja, zbog fušerski urađene zgrade, počelo je prokišnjavanje, koje i danas traje, sa jačim intenzitetom. Fond PIO je mojoj majci stan prodao pod nov i po enormno visokoj cijeni. Danas budvanski prosvjetari kupuju “nove” stare stanove, što dokazuje da se, ni nakon skoro pola vijeka, ništa nije promijenilo, jer su prevare u modi, a nebriga prema ljudima prešla u tradiciju.
Bonus video:
