Ako čega ima u Podgorici, ima sunca i vjetra. I jedno i drugo pokreće, stvara energiju, može da navede sijalicu da zasija. Na autoputevima česti su putokazi, svjetleća signalizacija koja funkcioniše na principu solarnih panela i sunca. Sve se vrti u krug, danju se puni suncem, noću sija bez struje. Milina.
Ali u Podgorici postoji bilbord, na bulevaru koji nosi naziv po jednom našem velikom romanopiscu Laliću, a taj bilbord poziva na štednju. Velikim slovim je slogan sveden na jednu riječ “ŠTEDIMO!”. Gotovo kao imperativ, skoro kao zapovijest, poziv na akciju. Slovo O je zapravo logo EPCG, a znak uzvika na kraju djeluje suvišno, govoto prijeteći. U advertisingu to nije loš pristup, dobra je fora, to se naziva “call to action”. Radi posao. Štedimo, pošteno je to reći i pozvati ljude da se štedi. Ako piše samo “štedimo”, to znači da se trudimo, dajemo sve od sebe. Ako piše “Štedimo!”, to znači da moramo, ali se ne zna ko, svi ili oni.
Ali nije problem u ispisu ŠTEDIMO!, čak nije problem ni u subhead-u, podsloganu koji kaže: “ISKLJUČIMO punjače iz utičnice kada ih ne koristimo.” I to je ok, treba sve da se čupa i vadi iz utičnica, sve što se ne koristi. Skockan je korektno taj bilbord, nije loše. Ali je loše što iznad bilborda postoje dva reflektora koji bacaju svjetlo na bilbord koji govori da se štedi struja. Svu noć će da šljašte ta dva reflektora kao kakva ekstenzija. Dva reflektora koja bacaju svjetlo na natpis ŠTEDIMO! (struju) doveli su priču do apsurda.
Ako već ne postoje solarni paneli koji bi omogućili da bilbord sija i noću, postojalo je nebrojeno mogućnosti da se kampanja izvede, a da sama sebe ovako ne obesmisli.
Na radiju kažu da na primorju metar drva košta i do 90 eura. Političari su poručivali da se uzdaju u kišu. Pala je, ali nadamo se da će opet. Da napunimo baterije. Ali je tužno da čujemo poruke tog tipa, da gledamo u nebo i nadamo se kiši. Kao u filmu “Bogovi su pali na teme”.
Ako obratimo pažnju na starije kuće u Podgorici, skoro svaka ima ulazna vrata i prozore okrenute ka jugu. Jer, znaju ljudi kako piči sjever, znaju da teško koja izolacija može da ga zaustavi da se ne uvuče u kuću. Iskustvo!
Štedjeti se ne može od nule. Za štednju je potreban konkretan plan, strategija, insajt, racio, komunikacioni plan ukoliko “masa” treba da štedi. Potrebno je pogoditi ciljnu grupu, neuralgičnu tačku društva, emociju, a ne obesmisliti sebe i kampanju koja mora da odjekne, da da rezultata.
ŠTEDIMO! bi po pravilu morala biti kampanja osvješćivanja i edukacije (awareness campaign), a ne predmet sprdnje.
Jer ovako, zaista se ističe, bode oči i kontraproduktivna je. Sve kako ne treba.
A treba da štedimo, zaista!
Bonus video:
