Građanka Rumunije, g-đa Ruxandra Paula Andriciuc, i ostalih 68 građani-nki podkarpatske zemlje, aprila 2016. godine pokrenuli su postupak pred Evropskim sudom pravde (EU Court of Justice, u daljnjem tekstu: ESP) u vezi nepoštenosti valutne klauzule koja proizilazi iz CHF kreditnih aranžmana sa bankom.
Ovo je jedno čitanje tog dokumenta ESP-a.
Sud pravde EU prije nekoliko dana je donio obavezujuću preporuku oko CHF kredita. Tekst preporuke je preliminaran, mada izvješće za javnost detaljno pokriva suštinu preporuke, koju treba da primijene mnogi sudovi Evrope (izvor: “Judgment in Case C-186/16 Ruxandra Paula Andriciuc and Others v Banca Româneascã SA“, Press Release NO 103/17, od 20.09.2017).
Kratki uvod: 75.000 korisnika je bilo okovano CHF valutnom klauzulom, što je svega 5% rumunskih domaćinstava; neveliki sistemski problem za značajnu ekonomiju na dunavskom rubu EU. I tamo su poslanici početkom 2016. donijeli zakon o CHF kreditima, poništavajući CHF klauzulu, vraćajući obračun u EUR. I tamo je centralna banka izigravala advokata bankama, tako što se makroekonomski pravdala da je, nakon četvrt vijeka, Rumunija konačno sa snažnom ekonomijom, pa da klijenti banaka ne bi trebalo da to uznemiravaju. Šest banaka (od ukupno 36 banaka) je postalo važnije od porodica/domaćinstava, ili u uporedivom skoru pola milijarde eura troška za banke, koliko je generisala primjena zakona, bilo je važnije od životnih egzistencija.
Dok je trajalo vijećanje ESP, Ustavni sud Rumunije je zakon proglasio neustavnim (februar 2017.). Ups, ali ne zbog suštine zakona o nebavljenju banaka klijentima zbog otežane i/ili nepravilne primjene zakona u praksi, nego zbog pravnog konundruma koji su izazvali poslanici iz gornjega i donjeg doma njihovog parlamenta, namjerni da se politički perčinaju na štetu građana-nki. Svega 20-ak hiljada klijenata je do sada uspjelo da primijeni odredbe zakona o CHF kreditima. Stoga se Rumunka iz ove priče morala za pravdu obratiti, grupnim obraćanjem ESP-u, van svoje države.
Evropski sud pravde je donio preporuku, poštujući norme Acquis-a, bravurozno dokučujući vladavinu prava na finansijskom tržištu, koje služi razvoju privrede i domaćinstava svake zemlje pojedinačno. Preporuka se dotiče suštine: šta znači informisanje banke prema klijentu i ko više zna o valutnim promjenama u momentu kada se kreditni proizvod prodaje klijentu. Ili, kolokvijalnije, ESP je pročitao sitna slova sa ugovora i bančino tretiranje klijenata proglasio “nerazumljivim u čitanju“; tj., Sud je bančinu primjenu sitnih slova koje su sami pisali sa svojim pravnicima proglasio nerazumljivim za klijente.
Još suštinskije, banka nije obezbijedila “plane intelligable language“, pa je stanovište o nekorektnosti (“the disputed term must be regarded as being unfair“), uzeto kao legitimna osnova za dokazivanje uzurpiranja ravnoteže među stranama u ugovoru. Banka je možda očekivala da će ESP klijente proglasiti neinteligentnim/ u hajci na banku, a ESP je odgovorno izabrao da u preporuci ode i korak dalje. Kada pokušate da kontaktirate banku, što je uobičajen problem klijenata koji dođu u fazu prinudnih i otežanih plaćanja, kao da niste u kontaktu sa bankom sa kojom ste potpisivali ugovor. To je suprotno momentu kada vam se prodaje kredit, kada je to stanje “meda i mlijeka“, degutantnog tetošenja bančinog prodajnog tima. Međutim, kada se uđe u probleme, banka se automatski sakrije iza procedura i pravila, a klijent se ostavlja da visi po hodnicima, nemajući moć da nađe nekoga sa kim treba/mora da razgovara. Klijent za banku tako postaje pravna šteta, i banka zauzima ponašanje kao da na ugovoru o kreditu nisu dva potpisa, nego samo jedan, klijentov. Ono partnerstvo o kojem je prodajni tim banke pričao na početku, klijent nikako ne nalazi nakon potpisivanja ugovora o kreditu.
Rizici koji su vezani za kreditni ugovor su rizici obje ugovorne strane i za probleme ne može biti krivac samo jedna strana. Zato Evropski sud pravde eksplicitno preporučuje dvije stvari: prvu, obavezujuće je da ugovor treba da je urađen razumljivim jezikom, a koji klijentu omogućava da procijeni ekonomske posljedice ugovornih normi. Druga je, ta obaveza o razumljivom jeziku važi podjednako i za reklamiranje i informacije koje zajmodavac koristi tokom pregovora kada se kupuje kreditni proizvod, ili u originalnoj normi: “...including the advertising and information provided by the lender in the course of the negotiations of a loan agreement.“
Pravnom preporukom, ESP je tražio i našao, želio da otkrije pravu prirodu obaveza dužnika (“very nature of the debtor’s obligation”). Kopao je dublje od forme ugovora o kreditu, tako da u preporuci koristi termine stroge neupitne norme (“must”) kako bi uputio nacionalne sudove da razmotre mogućnost da banka nije slijedila zahtjev iskrene/ dobre namjere u postupanju sa klijentima (“…the national court must determine, the possibility that the bank has failed to observed the requirement of good faith”…).
ESP ide do kraja u svojoj preporuci, obavezujući banku da rječnik kojim se služi bude takav da klijentu obezbjeđuje adekvatne informacije za dobro-informisanu i pametnu odluku (“well-informed and prudent decisions“). Ovo je važno jer se tako garantuje pravilno sagledavanje rizika, a kako je Sud, iz predmeta C-186/16, utvrdio da banka nije uradila. Tako je došlo do neravnoteže položaja strana u sporu. Kolokvijalno, Sud je potvrdio da je banka imala veću moć od klijenata kada su ugovori došli u osjetljivu fazu, koja je izazvala rizike za obje ugovorne strane, pa je samim tim banka dokazano okrenula leđa klijentima.
Zaključujući ovaj pregled ESP preporuke treba istaći da sud nije pokrenuo postupak ekskluzivno zbog fizičkih lica iz zemlje članice, već i zbog konkretnog suprotstavljenog upita Apelacionog suda Rumunije, koji se obratio Sudu a da dobije preporuku u vezi “širine obaveze banke da informiše klijenta u vezi valutnih promjena i rizika vezanih za takve promjene“. To je razlog zašto je ova preporuka prepuna ključnih momenata, koji će, trebalo bi, mijenjati praksu rada sudova i banaka. Sad je na rumunskim sudovima da iznađu praksu, koja će sprovesti ovu preporuku. A, već su na čekanju mnogi sudovi i klijenti, odnosno bankarske upravljačke i rukovodeće strukture, širom Evrope.
Preporukom ESP-a dobijen je sudski input ključnog sistemskog preokreta. Konačno se čitaju redovi pravnih stavova koji su u skladu sa odgovornom tržišnom bankarskom praksom. Suština ozbiljnog bankarskog posla nije da se plaćaju preskupi advokati, koji ih savjetuju da gaze po svojim klijentima sakrivajući se iza rječnika koji ništa ne znači, niti na tržištu nečemu korisnom služi, a koja bi trebalo da je ugovorno sveto pismo koje se štampa sitnuljavim slovima. Banka višefazno radi sa klijentom, i nije joj posao da ga na početku laže uljepšanom marketinškom žvakom nerazumljivog obraćanja, a kako bi ga ubijedila da što prije potpiše ugovor o kreditu. I, da se, potom, sakrije iza jalovog vokabulara udaljavanja pošto joj klijenti više nisu briga, posebno ako se nađu u krizi da redovno uplaćuju pripadajuće ugovorne anuitete.
ESP preporuka od 20/09/2017 razvija besprijekornu činjeničnu argumentaciju, koja proističe iz odgovorne bankarske prakse. Nisu otkrili toplu vodu, ali jesu potvrdili da je ugovor o kreditu, dokument koji obavezuje obje strane i ne može biti problem samo za jednu stranu, ako ugovor dođe u fazu sporenja. Kolokvijalno, Sud je dokazao da su CHF klauzule duboko ugovorno nepoštene, pa samim tim svi sudovi zemalja mogu i trebaju da pokrenu procedure neprijatnog dubinskog razmatranja takvih ugovornih odredbi, koje vjerovatno neće biti troškovno efikasne bankama.
Zašto je ESP imao ovako kompleksan zadatak? U skladu sa EU Direktivom 93/13/EEC o nepoštenim ugovornim odredbama potrošačkih kredita (izvor: COUNCIL DIRECTIVE 93/ 13/EEC of 5 April 1993 on unfair terms in consumer contracts), Evropski sud je dokazao da banka nije razumljivo prezentovala potencijalne rizike valutne klauzule svojim klijentima. Potom, tu nerazumljivost rječnika ugovora o kreditu, posebno odredbi oko valutne klauzule, detaljno je analizirao, da dokaže neravnotežu među ugovornim “partnerima”, čije se ugovorno povjerenje rastom CHF-a tržišno realno narušilo, pa je originalni ugovor o kreditu bio nedovoljan da banka dokaže svoju moć, tj. pravnu nadmoć svojih stavova.
Zato je na kraju potrebno da se kratko vratimo na tekuće sudske prakse u Crnoj Gori. Osnovni sud u Podgorici je par mjeseci unazad, u petogodišnjem sudaniju CHF CG klijenata, ukinuo pravni interes klijenata, jer je donešen Zakon o konverziji CHF kredita. Nedavno saznanje da su advokati klijenata uložili tužbu na presudu, pozivajući nadređeni sud da istraži definicije pravnog interesa ustanovljene u crnogorskoj sudskoj praksi od velikog Valtazara Bogišića, bilo je korisno strukovno iznenađenje. Kao i da su navodno istražili naučne tekstove koje je koristila sutkinja u presudi, a kojim bespogovorno mogu dokazati da je ukidanje pravnog interesa klijentima CHF kredita odrađeno suprotno suštini citiranih pravnih mišljenja. Ako je ovo sprovedeno, tužno je da posao sudije nije bio olakšan a kada su se pravno sagledavali klijenti i ugovori u CG; za CHF kreditni proizvod u CG nije bilo ni tržišta, ni uporedivosti, ni konkurencije, ni informisanosti.
Evropski sud pravde je preporukom u vezi slučaja rumunskih klijenata jasno dokazao kome služe sudije, odnosno čemu su oni sistemska podrška - tržištu; onom tržišu na kojem klijenti nisu samo krivci i žrtve. Poslije Velike recesije, ESP preporuka postaje originalno institucionalno štivo, kojim se dotiče suština sistemskog i tržišnog problema ponašanja investicionih banaka, koje su oburdale svjetsku ekonomiju 2008.
Da li će očajnici CG CHF kredita doživjeti presude takvih odgovornih sudija u CG - pitanje je koje će dobiti oni koji prežive. Preporuka ESP-a može da bude podrška tome, a da li će?...
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
