Prije nego što sletim u Herakleov grad, na blještavoj površini Sredozemlja kroz prozorče aviona vidim tamnoplave fleke grčkih ostrva. Na nekima su ljudski tragovi, putevi, naselja, luke. A neka su potpuno pusta - ćutljivo kamenje bizarnih oblika u beskrajnom plavetnilu. Pomalo sam nestrpljiv - prvi put ću biti na petom po veličini sredozemnom ostrvu.
Uvijek se iznenadim kada na ostrvima vidim planine. Krit je brdovit.
Stotinak kilometara do grčkog kopna, ni 300 kilometara od afričke obale i Libije, a od maloazijskog kopna i Turske odavde je svega 180 kilometara. Čovjek bi pomislio da slijeće u centar svijeta.
Niskobudžetna kompanija koja iz Beograda sezonski leti za Iraklio čini putovanje manje mitskim - više je to leteći autobus koji za dva sata stiže gdje je naumio. Pomalo haotičan aerodrom i potpuno odsustvo putokaza izvan aerodromske zgrade mogu zbuniti putnike, ako nisu dovoljno detaljno unaprijed istraživali po elektronskim platformama. Bliži se kraj septembra, ljetnja je vrućina. Konačno pronalazimo plavi autobus. Vozač nas šalje na biletarnicu. Tamo kažu da nemaju sitnine. Onda vozač ipak pronađe u novčaniku kusur za novčanicu od 50 eura. A prevoz do grada je svega dva i po eura.
Aerodrom je blizu, pokazaće se da avioni lete vidljivo i čujno iznad grada, onako kako lete iznad Košutnjaka, Banovog brda i Ade. Poslije nekog vremena jedva da ih čuješ.
Dedal te vodi mletačkim lavovima
Naša stanica je Astorija. Iznajmili smo apartman u širem centru i s koferima prolazimo kroz pješačku zonu. U sporednim uličicama mame kafanice, bašte su pune, grad živi.
Dedalovom ulicom šetamo ka centru. I već smo usred priče o mitskom majstoru Dedalu koji je za kritskog kralja Minosa napravio lavirint ispod njegove palate u Knososu. Kažu da je lavirint bio tako dobro napravljen da ni sam Dedal nije znao izlaz iz njega. Na kraju Dedalove ulice u kojoj su fensi prodavnice nalazi se najpoznatiji gradski trg.
Naravno, Elefterios Venizelos, Krićanin i prvi premijer oslobođene i ujedinjene Grčke, dobio je čast da se po njemu zove trg okružen kafeima. Na njega ljudi stižu iz svih pravaca, da bi se opet zaputili svojim poslom. Kažu da ovo mjesto nikada ne spava. U to ću se narednih dana i sam uvjeriti. Ali nekada zvanični nazivi nisu i narodni. Na trgu je mletačka fontana koju je u 17. vijeku sagradio generalni providur Krita, a docniji mletački dužd, Frančesko Morozini. Četiri mletačka lava ovdje vjekovima bljuju vodu. Pa narod mjesto zove naprosto „Lavovi“.
Tako se ovdje, kod fontane, u debelom hladu i ne znajući turisti iz cijelog svijeta druže sa sjenama Morozinija, Venizelosa i onog osmanskog upravnika grada koji je na fontani probušio rupe, da bi muslimani mogli da se ritualno operu prije molitve.
Crkva koja je džamija koja je crkva
Sljedeći dan počinjemo doručkom u kafeu Hub nadomak fontane. Potom naprosto lutamo starogradskim sokacima i ulicama. Jedan od ljepših trgova je onaj na kojem se nalazi pravoslavna Crkva sv. Mine (Agios Minas). Tamo, pored crkve, proveli smo naredno jutro u kafeu Frenkli diveći se kupolama koje su raskošno sabirale i rasipale sunce. U samoj lijepo dekorisanoj crkvi, mir koji osjeti čovjek posljedica je osjećanja prostora - tu ima mjesta za nekoliko hiljada ljudi.
Ali tog dana smo se spustili prema mletačkoj luci. Moje u Bosni školovano oko s desne strane prepoznaje džamijski pravougaonik sa kupolom na kojoj je krst. Crkva Svetog Tita je mjesto koje svjedoči o burnoj istoriji mjesta. Vizantijska crkva je po dolasku venecijanskih gospodara pretvorena u katoličku crkvu, a kada su krajem 17. vijeka došli Turci pretvorili su je u džamiju. Polovinom 19. vijeka crkvu-džamiju je razorio zemljotres, nekoliko decenija kasnije podignuta je islamska bogomolja u osmanskom stilu. Krit je postao dio moderne grčke države i poslije „razmjene stanovništva“ - uzajamnog etničkog čišćenja Turske i Grčke, džamija postaje Crkva Svetog Tita - nazvana po zaštitniku kritske crkve i Pavlovom učeniku Titu.
Dolje, u starom venecijanskom pristaništu, u jednoj taverni pili smo božanstveno kritsko bijelo vino, čija je cijena desetak eura po litru, mezili puževe i zapečeni kritski sir i posmatrali kako nebo iznad mletačke tvrđave poprima boju indiga. Možda je sve to - samosvojna ljepota ostrva, dobro vino i meze - tajna dugovječnosti Krićana.
Herakle i bijeli bik
Jednog od tih nekoliko dana gledamo sa utvrđenog uzvišenja, na kojem se nalazi cijeli uži centar, egejsku igru nebeskog i morskog plavetnila. Prema legendi, polubog Herakle - poznat i u rimskoj verziji kao Herkul - na ovom mjestu je sišao sa lađe da bi izvršio jedan od svojih dvanaest zadataka - da savlada bika koji je bljuvao vatru. Mitskom vladaru Minosu bik je bio drag, jer ga je moćni bog mora Posejdon poslao kao znak da će Minos, a ne njegov brat, biti vladar. Minos nije ispunio obećanje da će žrtvovati bijelog bika. Posejdon se razbjesnio, i Minosovoj ženi poslao ludu ljubav - za bika. Jedni kažu da je to bio bik koji je oteo Evropu, drugi da je sa njim Pasifeja, Minosova žena, začela Minotaura, čovjeka sa bikovskom glavom koji je živio u lavirintu i proždirao svakog koga sretne. Kako god, Herakle je poslije iscrpljujuće borbe pripitomio bika. Tako su dorska grčka plemena ovo mjesto u čast svegrčkog junaka nazvala Herakleion.
Skica za istorijsku vrtešku
Arapi protjerani iz Andaluzije osvojili su ovaj greben početkom 9. vijeka, utvrdili ga i nazvali Handak. Naravno, ta riječ odjekuje u turcizmu jendek. Grci su onda od toga stvorili Hendekas. 136 godina je potrajala arapska epizoda u istoriji mjesta. Onda je Vizantija odlučila da stane na kraj arapskom gusarenju, pa je mjesto od 960. u vizantisjkim rukama.
Ko zna kakva bi bila sudbina Krita, da markiz Bonefacije Monferatski, jedan od vođa Četvrtog krstaškog rata, nakon uništavanja Vizantije 1201. nije bio više zainteresovan za Solun nego za ovo ostrvo, koje mu je bilo ponuđeno kao plijen. Meltačka strateška pamet je odmah uvidjela značaj ostrva, došlo je do razmjene plijena. Markizu njegovi solunski posjedi neće donijeti sreću, jer će ga Bugari ubiti već 1207. Ali Veneciji Krit hoće. Iraklio je pod novim imenom Kandija postao glavna mletačka egejska luka, a poslije ponovnog uspostavljanja Vizantijske vlasti u Carigradu 1261. i najistočniji mletački sredozemni posjed. Tako će ostati čitave 463 godine.
Treba istaći da je pad Carigrada 1453. Kritu donio još veći vojni i kulturni značaj. Tu se razvila takozvana italo-kritska slikarska škola. Iz davnih udžbenika istorije umjetnosti iskrsava jedno veliko ime - El Greko, slikar kojeg su tako zvali u Italiji i Španiji, gdje je stekao slavu, zvao se Dominikos Teotokopulos i rođen je 1541. baš ovdje, gdje ja provodim prve kritske dane, u tadašnjoj Kandiji, u Iraklionu.
Kada su Iraklio i Niš bili u istoj državi
Osmanska sila je bila odveć ambiciozna da prepusti more Mlecima. Najprije su osvojili Haniju, a potom, zasjeli pred dobro utvrđenu Kandiju. Najduža opsada u istoriji trajala je 21 godinu. Procjenjuje se da je na osmanskoj strani pogiunulo 120 000 vojnika, dok su branioci izgubili 30 000 ljudi. Naposletku je Kandija pala. Turci su zavladali Kritom i tu će ostati gospodari u naredna dva i po vijeka. Grci su svoj grad počeli da zovu Megalokastro - velika tvrđava, a osmanski osvajači su mletački naziv pretvorili u Kanija.
Poslije priključivanja Grčkoj 1913. gradu je vraćeno istorijsko ime sa novim izgovorom - Iraklion. A drugom polovinom prošlog vijeka zvanično je nazvan onako kako su ga domaći ljudi uvijek zvali - Iraklio.
I evo me usred tog grada. U njemu se svako istorijsko poglavlje odvija na drugom jeziku, a grad, jedan od najstarijih u Evropi, smjerno se odaziva na svakom jeziku, ne zaboravljajući da je on izvorno - mjesto na kojem je Herakleova stopa prvi put kročila na kritsko kopno.
U muzeju, na putu prema sebi
Još u Beogradu sam na jednom njemačkom sajtu kupio ulaznice za Arheološki muzej. Do njega je od Hotela Astorije ili gradska Većnica pedesetak metara. Muzej je moderna, svijetla, a sjenovita građevina, sa velikim tremom, lijepom baštom u koju je smješten kafe, a sa druge strane je duž zgrade napravljen balkon sa kojeg se vidi luka.
Pomalo sam se raspitao o ovom muzeju - spada u najznačajnije svjetske ustanove tog tipa. To ne treba da čudi. Kada idete kroz odaje, prolazite kroz slojeve minojske kulture, one koja je prethodila starogrčkoj i čiji je jedan od temelja. Ovdje su odvajkada očijukale Evropa i Azija, Orijent i Okcident su se došaptavali šumom Egejskih talasa.
Sve što bi trebalo reći o ovoj kulturi stoji u udžbenicima, na sajtovima, u debelim knjigama. Neke od njih sam pročitao. Ali niko me nije upozorio da će šolje stare tri milenijuma imati dizajn koji mi se više sviđa od većine današnjih sličnih proizvoda. Niko mi nije rekao da su zidni oslikani prizori iz palate Knosos tako svježeg duha - zaigrani delfini, čuvene „gospođe u plavom“, sarkofazi važnih ljudi. Fascinantna mala figura „zmijske boginje“ obnaženih grudi koja u svakoj ruci drži po zmiju. Sve sam to viđao u ilustrovanim istorijama umjetnosti, u televizijskim putopisima i ko zna gdje još. A sada je sve tu, ispred mene.
Muzej ima izložbenu površinu i na spratu. Gore sam sjeo na slobodnu klupu i gledao ljude kako posmatraju sopstvene kulturne korijene. Govori se tiho, pomalo kao u crkvi. Ovaj muzej je vrsta svetilišta za sve koji znaju da su temelji evropskog identiteta na Kritu.
Šta pije Minos?
Došao je i dan posjete kraljevskoj palati. Sa Trga slobode kod Astorije uđete u gradski autobus na kojem piše Knosos. Ako se odlučite za običan gradski prevoz, cijena je mnogo manja nego kod različitih turističkih ponuđivača.
Iraklio je poslije pripajanja Krita Grčkoj demografski eksplodirao. Poslije poraza grčke vojske u Maloj Aziji - Turke je predvodio Ataturk - u Iraklio su stigle desetine hiljada izbjeglica iz Smirne, današnjeg Izmira. Autobus prolazi kroz obične, moderne četvrti. Tih šest kilometara do Knososa pokazali su mi velegradsko lice kritske prestonice.
Prestonica je prava riječ, jer silazim na stanici Knosos. Ostaci velike kraljevske palate su sa lijeve strane. Ulazim u kompleks bez čekanja, pošto sam kartu kupio elektronski. Prvo lice koje prepoznam jeste lice Artura Evansa, britanskog arheologa koji je najviše doprinio stvaranju modernog, pa i turističkog mita o Knososu. Evansova bista čuva ulaz u kompleks. Crveni potporni stubovi koji nose kamenu konstrukciju, dvorana sa prestolom, ulaz u podrumski lavirint. Današnji Knosos je tek dobro poduprt kameni znak koji nas poziva da zamislimo nešto veće, ljepše, nešto staro više milenijuma. Povlačim se u četinarski hlad, na klupu sa koje se vidi sjeverni, najbolje rekonstruisani ulaz u palatu. Turistički vodiči dovode svoje grupe - Skandinavci, Poljaci, Azijati. Ne slušam njihovu monotonu melodiju, ona mi služi kao šum iza kojeg vreme teče unazad.
Iz šoljica kojima sam se divio u muzeju, sveštenik i vladar kritskog kraljevstva Minos sigurno nije pio kapućino. Ni kafu. Šta je uopšte pio vladar ostrva prije tri milenijuma? Minojci su kultivisali vinovu lozu 1700 godina prije Hrista. Dakle, prvi istorijski Minos je negdje 200 godina kasnije uživao u vinu, koje ću i ja 3500 godina kasnije osjetiti na nepcima.
Sjetim se da je Lorens Darel napisao roman „Tamni lavirint“ čiju je radnju smjestio na Krit. Zamišljam Darela kako poslije Drugog svjetskog rata sjedi ovdje, nema turista, društvo mu prave poneka koza i lokalni vodič. On hvata bilješke. Ovo će mjesto uvijek privlačiti i inspirisati ljude. Jer je njegova suština u mitskim pričama koje putuju kroz vrijeme i odolijevaju mu bolje nego teški kameni blokovi koji miruju na suncu.
Godina prođe od jutra
Moj zapis o ovom gradu bio bi nepotpun, ako ne bih spomenuo Teotokopulosov park. Prođe se pored gradske Lože iz mletačkog doba i skrene se kroz jedan prolaz. Ovo parče urbanog zelenila u centru omeđeno je sa sve tri strane nizom restoranskih baštica i kafića. Kada sve to prođemo, odupirući se iskušenjima i skoro da stignemo u iznajmljeni apartman, ispriječi nam se bašta taverne Ziga ziga - rječnici mi kažu da na grčom to znači „polako“, ali frazeološki može značiti i „malo po malo“. Bašta do ulice koja nas razdvaja od parka nosi ime po Minotauru. Od ovakvih likova iz mitskih priča na Kritu ne vredi bježati - lakše je povjerovati u njih. Sijedamo u baštu taverne koja već svojim imenom imperativno usporava goste. Septembar je na umoru, veče je, a mi u kratkim rukavima. Ne znam da li je ime taverne u dosluhu sa istoimenom tužnom pjesmom Janisa Plutarhosa, u kojoj na jednom mjestu kaže - godina je prošla od ovog jutra.
Veče u taverni je bilo pravi melem za našu dušu, punu minojskih labrisa - obrednih dvostrukih sjekira - bijelih bikova, linearnog pisma B, prinčeva ljiljana, Mletaka, Romeja, Mavara i Turaka. Punu prizora iz grada koji je poput košnice. Sve će to najbolja loza na svijetu - raki - isprati i uz jednu od najboljih mediteranskih kuhinja - pretvoriti u lijepe snove.
Zaista, svaki dan u čudesnom Herakleovom gradu bude tako gust, da na njegovom smiraju u nekoj taverni uz zvuke kritskog karasevdaha možeš da kažeš, ponavljajući Janisov stih - godina je prošla od ovog jutra.
Bonus video:
