Dragi naši političari u Bosni i Hercegovini, na svim nivoima vlasti i u svim selima, zaseocima i gradovima. Pišem vam ovo pismo nakon Općih izbora u našoj jednoj i jedinoj domovini, zarad nasušne potrebe čiji je poriv vrisak, ali mozak ipak zna da ma kako snažan glas pustila, vjetar bi raspršio svaki atom moje snage vrištanja, pa da zalud ne trošim glasnice, neka prsti svoje odsviraju na tastaturi, a vaše oči pročitaju. Ako bih makar jednu osobu od toliko vas u politici nagnala na pomisao da želi vrištati smatraću se iznimno uspješnom u ovoj nakani.
Ovo je pismo jedne mame, obične građanke, skromnih poimanja politike, matematike, inžinjeringa, koalicija, etnosa, demosa, kratosa, moći, elite i svih drugih pojmova koje možemo vezati za političko djelovanje.
Sredstvo za manipulaciju
Pa da krenemno; ne vjerujem u vaše floskule o demokratiji, jer su kićenje perjem krvi, suza i znoja naroda u kog se kunete. Iole prosječni građani i seljaci ove zemlje svjesni su da je demokratija kakvu prizivate sredstvo za manipulaciju masama, sve da bi vi profitirali. Za preko trideset godina stvorili ste nevjerovatnu mašineriju zla koja ima jedan jedini cilj, a to je da se ljudi ovdje osjećaju jadno, satjerani u kut, da deveraju kako znaju i umiju, da je osnovna premisa te mašinerije pretvorena u snažan Pi Ar (tako se to moderno kaže) za oblikovanje javnog mnenja, da ljudi sami o sebi misle da su nesvjesni, nedorasli, neobrazovani i da ništa ne mogu promijeniti. Nevjerovatna snaga politike je uložena u baš takvu mašineriju i stvorena je lažna slika društva kako smo doslovno divljaci na granama koji sektaški navijaju za svoje voždove, hranitelje bez kojih bismo umrli (čak i doslovno ste koristili takve riječi u kampanji).
Neću da vam se zahvaljujem ni za šta jer smatram da imam pravo ovdje živjeti i biram da mi djeca ovdje žive. Neću da se zahvaljujem jer ste „stvorili“ mogućnost da mi dijete ide u školu jer ono ima pravo u istu ići. Neću da vam se zahvaljujem na njegovom dječijem dodatku jer on kao i svako drugo dijete mora imati pravo da ga ima (a kod nas ga još nemaju sva djeca), neću da vam se zahvaljujem što imam cestu jer su moji pradedo, dedo, tata, brat, muž, otac, Kunto i Panto zaradili i izgradili tu cestu, tramvaj, prugu, voz, tunel i sve ono što predstavljate kao vaš uspjeh. Sve smo to platili mi, građani, seljani, stanovnici, naši preci, nije baš da vam je ćaćevina, niti ste nam odnekud donijeli kakve vreće sopstvenih para pa eto „dali“ nam da nas nesretnike usrećite.
Mi smo to platili
Ništa vi nama niste dali, vi ste zaradili visoke plate, a sve to vam je posao ili je vama već normalno da primate plate, a da na posao i ne dolazite ako je ikako moguće. Sem plate imate i vozila, telefone, reprezentacije, naknade za odvojeni život, komisije, paušale, bijele hljebove, službena putovanja, VIP salone, a sve smo to mi platili. Vi se trebate zahvaliti nama, ma trebate nam se nakloniti do poda šta smo vam sve obezbijedili. Ponašate se prema građanskoj imovini kao da je vaša, sopstvena i još nas pri tome tjerate da vam se zahvaljujemo. Takav narativ i paradigma kod nas su pustili korijenje kao afričko drvo baobab, jer po vama je to demokratija.
Mašinerija upregnuta u stvaranje takve paradigme i slike gdje smo mi jadni, besvjesni, a vi u našem interesu trošite sve te pare otišla je do te mjere da smo danas u situaciji da su ljudi sluđeni, osiromašeni i na glasačkom listiću tokom izbora nacrtaju jednostavnim crtežom ono šta istinski misle. Čak 400.000 njih. Znate vi dobro kakvi su to crteži, vaši su ih ljudi sopstvenim očima gledali.
Preliminarni izborni rezultati nam izgledaju kao moda osamdesetih, ukratko, pocijepano, s resama, gdje nešto obavezno visi, s vidljivim lancima okačenim na džepove. Naše dakako, lanci su za nas, nama namijenjeni a vi ćete biti cool, sa stajlingom pop zvijezda i sa TV ekrana ćete nam vikati demokratija, u ime naroda, za vas, ljudi, zbog građana, mi to sve jer vama treba narode. Jer vi ste oni koji su skrojili da je sve to tako i sve je po zakonu.
Da vas pitam, šta radi općinski vijećnik sa paušalom? Šta je paušal? Je li to javni novac? Kome podnosi izvještaj kako ga je potrošio? Šta građani imaju od toga? Koji je rezultat rada u silnim komisijama? Gdje je izvještaj javnosti o tome? Kako su građani od toga profitirali? Šta kaže zakon u tom kontekstu? Jesmo li mi njima servis ili oni nama? Pa prenesite sve to na kantone, entitete, državu, ministarstva, agencije i svu tu silu koja je u ovim uslovima jelde represivni aparat, nikako demokratski i nikako za nas.
Hvala nama, seljacima, ratarima, rudarima, ljekarima, nastavnicima, ljudima, onima koji biju svoje bitke svaki dan, a vi im samo otežavate. Naklonite se do poda jer smo vam sve to osigurali i nikada više da ne izustite kako ste mom ili bilo kom drugom djetetu nešto „dali“ - jer niste. Oni na to imaju pravo! Sadaka mentalitet je vaše ogledalo, građani ove zemlje to nikada nisu bili, vi ih tako želite predstaviti jer vama odgovara.
Bonus video:
